Padova – mali grad s puno iznenađenja

Nakon burnog dočeka Nove godine u Veroni, prvi dan u 2015. provela sam u Padovi. Ovaj gradić na sjeveru Italije ujedno je bila zadnja točka zaustavljanja prije povratka u Zagreb. Dok sam se premorena i neispavana tramakala u busu te se trudila pratiti što se oko mene događa, vodička je izgovorila rečenicu kojom je zadobila moju potpunu pažnju – ‘Moći ćete vidjeti jezik svetog Antuna koji je još uvijek živ, odnosno ružičaste boje kao i prvog dana’. Pa tko se ne bi uzbudio, idem vidjeti stotinama godina star jezik koji prkosi smrti.

1
Bazilika svetog Antuna

Mrtvi svetac sa živim jezikom

Netom prije odlaska na put po sjeveru Italije razgovarala sam s nekoliko poznanika koji su posjetili gradove koji su se našli na mojoj listi. Većina mi je rekla kako je Verona daleko najljepši grad. Međutim ja se nikako ne bih složila s tim. Venecijom sam bila oduševljena, ali i Padova se definitivno progurala ispred grada u kojemu su ljubovali Rome i Julija.

Čim smo izašli iz autobusa požalila sam što je neradni dan i što nećemo biti u mogućnosti posjetiti sve što Padova ima u ponudi. No, ja sam se ionako najviše veselila onome što će me dočekati u bazilici svetog Antuna. Najviše veselila, ali i najviše razočarala.

Istina bazilika izgleda veličanstveno, kako izvana tako i iznutra. Nisam si mogla pomoći, a da ne prokomentiramo koliko se gladnog stanovništva moglo nahraniti novcem koji je utrošen na dekoriranje crkve. Koliko god raskošno izgledala, toliko je bila i zastrašujuća masivnost i kićenost bazilike.

Čim sam ugledala veliki red, znala sam da je to mjesto gdje se trebam zaustaviti jer hoću vidjeti mrtvaca sa živim jezikom. Čekali smo nekih 20-ak minuta da bih na kraju ugledala veliku kamenu grobnicu na koju ljudi prislanjaju dlanove i ushićeno mole. I to je to. Kostura s neraspadnutim jezikom nigdje ni na vidiku. Ostatak dana sam prigovarala kako se osjećam prevareno i izdano.

Navodno je sveti Antun, čudotvorni franjevac rodom iz Lisabona, bio izniman propovjednik zbog čega je i stotinama godina nakon njegove smrti jezik i dalje živ. Navodno, kažem jer nisam vidjela pa ne mogu potvrditi iz prve ruke.

Po izlasku iz crkve prošli smo trgom El Santo gdje se nalazilo mnoštvo štandova na kojima možete kupiti velike svijeće po cijeni od 15 pa sve do 50 eura. Odmah sam nanjušila biznis u koji su uključeni svećenici i trgovci. U bazilici svetog Antuna postoji mjesto gdje vjernici odlažu velike svijeće koje kasnije netko iz crkve pali kako bi se uslišile njihove molitve.  Vidjeli smo 100-tinjak takvih svijeća, no nijedna nije gorjela. Znači ljudi ispred crkve plaćaju svijeće, ostavljaju ih u crkvi, i po njihovu izlasku netko iz crkve vraća te iste svijeće trgovcima koji ih ponovno prodaju na svojim štandovima. Briljantno, no možda neistinito. Svejedno moja priča ima potencijala i slijepo vjerujem u nju.

Trg koji priča ostavlja bez teksta

Nisam dozvolila da mi jedna obmana upropasti dan u ovom gradiću. No kako je bio praznik nismo mogli ući u najstariji botanički vrt na svijetu koji je s razlogom 1997. proglašen kulturnim dobrom te uvršten na popis svjetske bašine UNESCO-a. Još jedno razočaranje, ali nisam odustajala.

3
Prato della Valle

Ostatak dana smo proveli uživajući pod suncem na Prato della Valle, ogromnom eliptičnom trgu sa 78 statua. Prostire se na 90.000 metara kvadratnih što ga čini drugim najvećim na svijetu. Za vrijeme akademske godine ovaj takozvani trg koji priča bude prepun studentima, što me dovodi do sljedeće atrakcije u ovom talijanskom gradu – Universita ‘di Padova, Sveučilište staro preko 800 godina poznato po tome što je na njemu diplomirala prva žena u Europi Elena Lucrezia Cornaro Piscopia. Osim prve ženske diplome koja datira iz 1678. godine, padovansko Sveučilište je poznato i po tome što je na njemu svojevremeno predavao Galileo Galilei.

Padovu odlikuju uske ulice, stare palače i divni trgovi. Potrudili smo se maksimalno iskoristiti vrijeme pa smo obišli veći dio pješačke zone te se divili trgu Cavour, Palazzo Moroni u kojoj je smještena gradska uprava, Palači Bo gdje se nalazi Sveučilište, te najvećoj Palazzo Ragione. Upravo je u povijesnom dijelu tajna ljepote ovog grada. Zacrtala sam da sljedeći put Padovu trebam posjetiti na radni dan.

4
Sveučilište Padova
5
Gradska uprava

Hrvanje s talijansko-engleskim jezikom

Izmoreni od hodanja, odlučili smo svratiti u jedan od rijetkih restorana koji nije zatvorio svoja vrata na blagdan. I tad je započela muka s talijansko-englesko-hrvatskim sporazumijevanjem.

Iako je Padova, kao i sama Italija, turističko mjesto, nitko ne zna ili se ne želi služiti engleskim jezikom. Naravno svaki jelovnik napisan je isključivo na talijanskom jeziku, a kad zamoliš konobaricu da ti objasni koji su to sastojci u dnevnom meniju ili u nekoj vrsti lazanja, sve žena razumije, ali odgovara na talijanski.

Nakon višeminutnog hrvanja i lomljenja jezika, pokoje upadice na maternjem jeziku, jedva smo naručili ne baš tako ukusno jelo. Ali zato desert koji smo pojeli na terasi jednog od kafića na trgu Prato Della Valle nikad nećemo zaboraviti.

Dobila sam tiramisu u dubokoj tegli koji me vizualno nije baš osvojio, ali zato se okusom ne može mjeriti ni s jednom drugom slasticom koju sam kušala. Tako smo zasladili zadnje trenutke provedene u Padovi, malo se sunčali na ugodnom siječanjskom suncu i uz posljednji gutljaj espressa završili svoj put.

6
Palača Bo
7
Šetnja starim dijelom grada

Objavljeno na: Putopisi.net

Oglasi

Vlakom kroz Europu: Stockholm

Koliko god smo se nakon deset mjeseci veselili povratku svojim kućama, nije lako bilo ostaviti prazne sobe u plavoj kući koja se, dok ja ovo tipkam, najvjerojatnije ruši. Nakon što smo se izgrlili i isplakali, prva tura, to jest Bernhard i ja, krenuli smo na put. Muka nam je danima bila u želucu, baš kao što nas je pucala nervoza jer smo bili svjesni da se vraćamo ponovno u realnost. Završio je EVS, ostavljamo donedavno nerazdvojnu družinu iz Narvika i krećemo u nove avanture. A moja je krenula čim sam prešla prag plave kuće.

train europeUmjesto da sjednem na avion, odvalim par sati u zraku i sletim na poznato balkansko tlo, odlučila sam vidjeti još malo svijeta te prijeći pola Europe, oko 4.500 tisuće kilometara, vlakom. Plan je bio posjetiti Stockholm, Copenhagen i Amsterdam pa se ona zaputiti prema Hrvatskoj i BiH. Na papiru je sve već tjednima bilo spremno, a 16. lipnja sam teoriju počela primjenjivati u praksi.

Samo 22 sata i eto me u Stockholmu

Iako mi nema drže stvari na svijetu od putovanja i istraživanja nepoznatoga, put na kojemu sam se našla bio mi je izuzetno drag jer mi je predstavljao i vrsta testa. Kroz sve sam države prolazila i obilazila sama. Bilo je nekoliko ponuda za suputnike, ali sam mjesecima unatrag zacrtala u svojoj glavi da ovo želim proživjeti sama pa sam tako i napravila. Obitelj i nekolicina prijatelja i nakon putovanja mi prigovaraju da su izgubili koji kilogram od brige i nespavanja, ali što je život bez malo sekirancije.

Doduše dio puta, onih 22 sata u vlaku od Narvika do Stockholma, provela sam u društvu kolege Austrijanca. S obzirom da je njegova InterRail avantura završila desetak dana ranije, ostala su mu sam dva dana, to jest na knap vremena da se vrati u rodni Innsbruck. No dobro smo jedno drugom poslužili da skratimo vrijeme.

Za vrijeme boravka u Narviku, naslušali smo se o veličini i važnosti željeznice koja spaja švedsku metropolu s malim gradom na sjeveru Norveške pa bi bila prava šteta da istom nismo prošli. Po prirodi uobraženi i oholi Norvežani često su se sprdali s istočnim susjedima pa su znali reći kako ne trebate pročitati gdje je granica između njihovih zemalja. Navodno primijetiš po krajoliku koji je, prema njihovim riječima, naravno u Norveškoj neusporedivo ljepši. Kako mi pričamo tonu viceva o Sloveniji, tako se Norvežani sprdaju sa svime što je švedsko. Dobrosusjedski odnosi svugdje vladaju bilo da je Balkan ili Skandinavija.

Na Norveškoj strani dovoljno je bilo vidjeti dvije drvene kućice i već je tu postavljena stanica. Nije čudno ako uzmete u obzir da grad od 18 tisuća stanovnika smatraju većim središtem u državi. No ima istine u onome ‘čim prijeđeš granicu vidiš razliku’.

Više puta sam pisala kako je u Norveškoj priroda prekrasna, ali im zato gradovi kvare dojam. E pa u Švedskoj se mogu pohvaliti i jednim i drugim. Odmah se vidjelo da su ljudi kreativniji i maštovitiji te da su u stanju napraviti dvije, tri posve različite zgrade, a ne same kopije kao njihovi napredniji susjedi.13472211_1086531154727190_397489123_n

Krenuli smo iz Narvika oko 10 sati, presjeli u Bodenu u drugi vlak oko 17 sati i tješili se kako je iza nas tek četvrtina puta. Na sreću ne zna se tko više voli pričati, Austrijanac ili ja, pa nam nikako nije bilo dosadno. Naučila sam ga sedmice i žandara pa smo pola puta kartali, ostatak vremena maštali o budućnosti i tu i tamo objasnili pokojem znatiželjnom putniku zašto je među našom prtljagom drveni križ, nalik nadgrobnome. Da se ne ponavljam, evo  objašnjenja za križ koji je Bernhard odlučio ponijeti kući kao suvenir.

Ujutro kad smo stigli na glavni kolodvor, ponovno smo se izgrlili, obećali da nećemo izgubiti kontakt, pustili još koju suzu i nastavili svatko svojim putem. Osim što me tek tad obuzela euforija, već u prvih nekoliko koraka sam shvatila da ću se dobro napatiti sa silnom prtljagom koju vraćam kući. No nije bilo vremena za kukanje, čekala me je švedska prijestolnica koju sam htjela istražiti do najsitnijih detalja. Kako sam na raspolaganju imala samo dva dana, nabila sam tempo koji ne vjerujem da bih opet mogla ponoviti niti da bi me bilo koji ponuđeni suputnik mogao pratiti.

‘Ali ovdje su samo naši uredi’

Nikad ne mogu spavati dok putujem pa drugačije nije bilo ni ovaj put. Dodam li još da tjednima prije nisam najbolje spavala zahvaljujući polarnom danu, samo sam čekala kad ću negdje pasti u nesvijest. No nikako mi se u raspored nije uklapalo odmaranje. Stoga sam pronašla hostel, ubacila stvari, otuširala se i krenula u obilazak. Kako sam prethodno naručila Stockholm card, mogla sam koristiti sve vrste javnog prijevoza, ući u skoro sve muzeje i posjetiti sve atrakcije koje švedska metropola nudi. Kartu u ruke i idemo.

DSCN3004
Gradska vijećnica u Stockholmu

Dvadeset otoka na Baltičkom moru koji čine Stockholm nastanjuje nešto manje od 800 tisuća stanovnika, a klimatski uvjeti nisu baš po mojoj volji. Znala sam da ljeti imaju više padalina nego zimi i potajno sam se nadala da će bar moja dva dana proći bez kiše, naravno uzalud. No baš kako to radi svaki Skandinavac, nije mi palo na pamet da koristim kišobran. Samo bi me sputavao, ali i ljudi bi me čudno gledali jer što ti može biti od malo kiše. Nisu oni osjetljive duše kao mi južnjaci.

DSCN3007
Kad bih ugledala neku zgradu koja bi me zaintrigirala, a na karti nisam našla objašnjenje, upitala bih prolaznike o čemu se radi i mogu li ući te razgledati unutrašnjost. Tako mi je jednom prilikom Šveđanin rekao: ‘Ali nemate ovdje što vidjeti, tu su samo naši uredi’. Ako mene pitate ja bih u takvu zgradu nastanila kraljevsku obitelj, a njima je dovoljna za urede pokojeg ekonomista.
DSCN2994
Riddarholmen

Francuska kolegica rekla mi je da u Stockholmu obavezno moram vidjeti podzemnu željeznicu. Računaš, što to u metrou može biti toliko zanimljivo i onda se spustiš ispod grada i ostaneš bez teksta. Svaka stanica drugačije i na poseban način uređena. Kad me već u prvih nekoliko minuta očaralo nešto ispod zemlje, što li me tek čeka na površini grada.

Baroku i baltičkoj gotici, uz brojne otoke i kanale, pripadaju sve zasluge za ljepotu ovog grada. Kad sam obišla Gradsku vijećnicu, crkvu Riddarholmen, Kraljevsku palaču i cijeli Gamla stan (stari grad) razvukla sam osmjeh jer mi je tek došlo do mozga kako se nalazim ispred najljepših građevina što sam ih vidjela u posljednjih nekoliko godina. Da mi kriteriji nisu porasli nakon posjeta Islanda, rekla bih i nešto najljepše što sam ikad vidjela. No već u Danskoj ću primijeniti mišljenje.

IMG_4249
U Gamla stanu
DSCN3032
Kraljevska palača, slično kao i u Oslu, nalikuje velikoj kutiji za koju bi se prije reklo da se radi o zatvoru. No zbog njene glomaznosti, stražara i brojnih turista shvatite koliko se povijesti krije iza hladnog zdanja u kojemu danas boravi Karlo XVI. Gustav
DSCN3078
Ispred Kraljevske palače

Nakon smjene, stražari palače zaustave promet u Stockholmu te zvukom konjskih potkova privlače pažnju svih prolaznika i turista. Svaki put kad vidim kraljevsku stražu pomislim kako to nikad u životu ne bih htjela raditi. Samo zamislite da morate nepomično stajati ili marširati oko palače, pritom biti mrtvi ozbiljni i svakodnevno gledati tisuće turista kako se naslikavaju ispred vas i često vam dobacuju kojekakve gluposti

DSCN3066Kako sam već skapavala s nogu, pomislila sam da je pravo vrijeme negdje predahnuti, no u tom trenutku je prestala padati kiša. Baš mi nije bilo suđeno odmoriti se niti na kratko. Stisni zube i piči dalje!

Iskoristila sam priliku da se prebacim do otoka Djurgården gdje sam prema ranije napravljenom planu trebala posjetiti nekoliko muzeja: Vasa, Nordiska, ABBA i Aquaria. Kad već kupila Stockholm card zacrtala sam obići što više.

Muzej Vasa najposjećeniji je u Skandinaviji, a razlog tomu je jedini sačuvani brod iz 17. stoljeća. Mrcina od ratnog broda potonula je 1628. godine te je na morskom dnu provela čak 333 godine. Potom je spašen i trenutno se nalazi u Stockholmu. Na nekoliko trenutaka sam se osjećala kao da sam se vratila par stoljeća unatrag i ratovala na Vasi, ne Brkiću :).

DSCN3047
Ratni brod Vasa iz 17. stoljeća

DSCN3042Nakon Muzeja Vasa uputila sam se u Nordisku gdje sam razgledala kako su se kroz povijest u Švedskoj mijenjali modni trendovi od odjeće, nakita, interijera.. I da nema tako zanimljiv sadržaj, dovoljno je pogledati vanjštinu muzeja da vas očara.DSCN3058Nedopustivo je posjetiti Stockholm, a ne ući u ABBA muzej. Bili fanovi ovog kvarteta ili ne, svi ste vjerojatno ponekad zapjevali ‘Mamma Mia’ ili ‘Waterloo’. Kad uđete u muzej, ne možete se prestati njihati u ritmu njihovih bezvremenskih hitova. Od smiješnih kostima koje su Agnetha, Björn, Benny i Anni-Frid nosili na svojim nastupima, do brojnih fotografija, karikatura, instrumenata.. sve blješti i šljašti. Pomislila sam, moje bi sestre uživale u ovom raju.

Visinske pripreme na Ericsson Globe Areni

U naselju Johanneshov nalazi se Ericsson Globe Arena, a kad sam čula da postoje dvije gondole kojima se mogu popeti na vrh, nije mi trebalo dugo da se uputim na drug kraj grada.

DSCN3090

Uvijek se potrudim naći način kako da svaki grad koji posjetim razgledam s nekog tornja, vidikovca ili bilo čega višega od stotinjak metara. A u Stockholmu je za to najbolja upravo Arena u kojoj su nastupali Metallica, Rammstein, Black Sabbath, Irona Maiden i brojna drugi velikani iz svijeta glazbe i sporta.

Kad su već Šveđani potrošili 30-ak milijuna kruna na izradu staklenih gondola, iskoristila sam priliku provozala se istima. Nakon nekoliko zanimljivih informacija koje smo nam pružili u multimedijskoj sobi, u skupini od 10 ljudi počeli smo se dizati do 130 metara. Malo ti želudac zaigra jer svaki tren imaš osjećaj da ćeš pasti, no pogled je fenomenalan pa brzo zaboraviš da si u staklenoj kugli i na kojoj si visini. Pored mene je bio jedan bračni par s napadom panike, no kad su se uhvatili selfija, nestao je svaki strah.

DSCN3107

Neobično je bilo nakon par mjeseci prvi put doživjeti mrak, a i čudno je bilo vidjeti nasmijane i ljubazne ljude te kretati se u gužvi. Eto što Norveška napravi od čovjeka.

Zaradila sam brojne žuljeve na rukama i nogama (krivim pretrpanu prtljagu i privrženost starkama), upoznala zanimljive Peruance i Amerikance u hostelu s kojima sam razmijenila zanimljive putopisne priče, premorena, ali i presretna sjela sam ponovno u vlak i uputila se prema novoj destinaciji – Copenhagenu. E da i javila sam se u međuvremenu svojima da znaju kako mi ništa nije bilo ‘samoj ženi u nepoznatom i opasnom svijetu’.

Zadnji dani u Narviku: (Ne)zalazak sunca i nesnosne vrućine

Istina, na Linkenu još uvijek ima snijega, ali mali Narvik je napokon dočekao svoje ljeto. Dobro, Norvežani ta tri-četiri topla dana zovu ljeto, dok ja tvrdim da je zapravo riječ o proljeću. No ne baš stabilnom proljeću jer jednog dana temperatura padne na pet stupnjeva, a već za 24 sata popne se na vrtoglavih 20 stupnjeva. Vrtoglavih kažem, jer u ovakvim uvjetima stanovnici Narvika hodaju polugoli po ulicama, izvlače kupaće kostime iz ormara, bježe na plaže, ali se ne kupaju i skapavaju od, kako oni to opisuju, paklenih vrućina.

DSCN2891

IMG_3706Doduše kad usporedim naših 20 stupnjeva s ovih norveških, istina je da je mnogo toplije. Kako lokalci kažu, drugačiji je zrak pa imaš osjećaj da je još toplije. Baš kako nam je zimus -15 djelovalo kao -30. Ali toga se ne želim prisjećati.

Sunce više ne zalazi, što znači da sam se službeno oprostila od spavanja. Ako uhvatim dva ili tri sata sna – slavim, jer najčešće ne dobijem ni toliko. Ali zato imam vremena za sve obaveze kojih je pred kraj projekta sve više i pokoji satak za sebe, to jest druženje s ostalim kolegama i sustanarima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Baš poput penzionera, vrijeme provodimo na kupicama po obali igrajući društvene igre ili karte. Settlers of Catan nam je omiljena igra bez koje ne znamo kako ćemo preživjeti kad se vratimo u svoje zemlje.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Nakon mjeseci i mjeseci provedenih uz društvene igre zaključili smo kako ćemo zbog istih izgubiti sve prijatelje, ugroziti odnose s obiteljima ili prekidati dugogodišnje veze. Ulog je velik, ali ne možemo prestati igrati.

Negdje oko 23 sata redovno se spustimo na obalu gdje provodimo po nekoliko sati igrajući igre, pokušavajući pecati (jer ribe nismo vidjeli ni na vidiku, a kamoli na našim udicama) i uživajući u suncu. Polarni dan svakako je nešto što se isplati doživjeti, samo će mi biti šok kad za nešto više od dva tjedna skupim stvari i krenem na put pa me već u Švedskoj dočeka mrak. Švedska, Danska, Njemačka, Nizozemska pa me eto na Balkan da uživam u pravoj paklenoj vrućini.

I dalje tvrdim da gubim pigment jer nikad nisam bila svjetlija. Mada me u plavoj kuću uredno zovu ‘hrvatsko crnilo’, kad dođem na naše sunce i zauzmem horizontalni položaj, ne znam što će se trebati dogoditi da me maknu u hlad. Valja nadoknaditi sve ove mjesece.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Kad se Lucile uhvati fotoaparata
IMG_3918
Pogled iz spavaće sobe oko 2 iza ponoći

IMG_3920 Koliko god se veselim povratku, toliko sam i nervozna jer ću još jednom iz temelja preokrenuti svoj život. Često prigovaram i kukam na Narvik, ali mi se ipak dijelom uvukao ispod kože. A pogotovo ostali EVS-ovci s kojima sam dijelila sve najbitnije trenutke zadnjih nešto manje od godinu dana. No Češka, Slovačka, Austrija i Francuska i nisu tako daleko. Bit će tu posjeta koliko hoćeš.

Bar tako sad govorimo i kujemo planove. A i obećala sam Davidu i Zuzani da kao pravi čehoslovački turisti bar jednom moraju dobiti opekline od sunca na hrvatskim plažama pa to planiram i ispuniti.

IMG_3887
Fotografirano prije dva dana kada se sunce počelo uzdizati u 2:15h
IMG_3890
Već oko tri sata ujutro sunčeve zrake dopiru do naših prozora

Brzo će doći taj 16. lipnja kada Austrijanac i ja prvi napuštamo našu družinu, baš kao što je proletio i cijeli projekt, odnosno 10 mjeseci na drugom kraju Europe. Jedno sam sigurna, neće mi nedostajati čekanje u redu za tuš ili toalet, prigovaranje kada netko potroši svu toplu vodu ili ostavi nered iza sebe, ali je popis stvari koje će mi faliti predug za ovaj blog. Između ostaloga prizori s ovih fotografija.

No što je tu je, idemo u nove pobjede ovoga puta na poznatom mjestu.

IMG_3868
David i Zuzana se igraju ‘Prljavog plesa’
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Lucile poput skakavca po obali za vrijeme zalaska
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
S češkim posjetiteljima u potrazi za što boljim kamenom kako bismo napravili što više žabica

 

Postapokaliptični izgled Narvika iza pola noći

Sredina je svibnja, no proljeću ili ljetu ni traga ni glasa. Tko bi rekao s obzirom da sam u polarnom krugu. U Narviku je trenutno najgore razdoblje jer snijega nema dovoljno za skijanje, ali se nije skroz otopio da možemo planinariti. Oblaci se ne pomiču s neba i temperature su konstantno jednoznamenkaste pa ni u polarnom danu ne možemo u potpunosti uživati. No kako god bilo, koliko god izgledali ka vampiri zbog neispavanosti, polarni dan nam je puno draži od polarne noći.

DSCN2872
Pogled iz dnevnog boravka u dva i pol ujutro

Ušli smo u zadnji mjesec našeg EVS-a u Narviku i koliko god o tome izbjegavali razgovarati, svjesni smo da ćemo se uskoro opraštati jedni od drugih, ali i od svih prirodnih ljepota i fenomena koje nam pruža sjever Norveške. Jedan od tih fenomena je polarni dan, koji nas dijelom očarava, a dijelom tjera na plač.

Polarni dan vs. polarna noć

DSCN2873
Sušimo bakalar na terasi iza kuće

Prije nekoliko mjeseci kukali smo kako nam fali svjetlosti, kako ne možemo ustati iz kreveta niti se motivirati za ikakvu vrstu aktivnosti ili rada. Zimu smo proveli kljukajući se D vitaminima i ribljim uljem, no sad je obrnuta priča.

Noć je potpuno nestala, što je usko vezano i sa znatnim smanjenjem sati sna. I dok svi mi tjednima kukamo i patimo, Čeh se prije dva dana za doručkom sav zbunjen požalio kako je noć prije loše spavao. ‘Ne znam što se događa, nekako nisam sinoć spavao dobro. Jeste li vi imali kakvih problema’, upitao nas je začuđeni David, s još većim upitnikom iznad glave kad smo se svi mi opalili smijati. Dobro jutro Kolumbo, još budi sretan što su tvoje nesanice počele tek sada.

Problem je što mozak zna da bi trebao, ali ipak ostatku tijela ne odašilje naredbu da je primjerice u tri ili četiri ujutro možda vrijeme za stand by. Zamračili prozore ili ne, na isto nam ga dođe. Hodamo po kući ili po gradu kao vampiri, no nikako da završimo u krevetu, sklopljenih očiju.

Zašto, pobogu, rasvjeta

Više puta sam istaknula kako su Norvežani posebna vrsta ljudi, no i kad mislimo da više ne mogu, iznova nas uspiju iznenaditi te ostaviti bez teksta.

Zadnji put to se dogodilo prije dva tjedna kad smo čuli da žele izgraditi tunel kako bi se preusmjerio sav s glavne ceste. Objašnjenje glasi – preopasno je u gradu. Još uvijek se nismo tome prestali smijati s obzirom da na prste jedne ruke možete prebrojati broj automobila u jednom danu. Zaključili smo da ćemo od sada hodati po gradu s kacigama jer smo svakodnevno izloženi opasnosti.

Mala digresija, no htjela sam pokazati sklonost ovih sjevernjaka donošenju čudnih odluka. No kakve to veze ima s polarnim danom. Pa vidite, trenutno u Narviku nema noći, no iz nama nepoznatog razloga, negdje oko jedan ujutro oni uredno pale gradsku rasvjetu. Osim što za istom apsolutno nema potrebe, kako baš odluče da je pravi trenutak za paljenjem gradskih svjetiljki? No previše mi imamo pitanja na koje nećemo dobiti odgovore.

DSCN2877
Pogled na fjord oko tri sata ujutro

Idealno mjesto za snimanje novog Mad Maxa

Prije nekoliko dana odlučili smo prošetati gradom oko dva ujutro da se divimo svjetlu koje nas okružuje i udahnemo malo svježeg zraka kad već ne možemo spavati. Sat vremena smucali smo se po praznim ulicama, bez da smo ikoga sreli. Nigdje žive duše, a jedina buka dolazila je od naših koraka.

DSCN2874
Postapokaliptični izgled Narvika

U tom trenutku smo shvatili da Narvik izgleda kao idealan set za snimanje novog Mad Maxa ili I Am Legend. Sve je sivo i napušteno, a zrak je pun prašine zahvaljujući željeznoj rudi. Gdje ćeš bolje.

Slovakinja će napraviti masakr u gradskoj upravi

Nismo samo mi stranci promijenili ritam otkako je utekla noć. Zadnjih mjesec dana iz gradske uprave Narvika odlučili su da je idealno vrijeme za čišćenje ulica iza ponoći. S obzirom da Zuzana voli više spavati nego išta drugo u životu, što joj je sad malo narušeno zbog svjetlosti, bučno vozilo bilo je kap koja je prelila čašu.

Svako jutro ima izljeve bijesa te prijeti svima koji bi mogli imati veze s novim rasporedom. Samo čekamo kad će sitna Slovakinja napraviti masakr u gradskoj čistoći.

DSCN2875
Glavna ulica u Narviku koja je po mišljenju lokalaca najopasniji dio grada

Začeci polarnog dana i iščekivanje ponoćnog sunca

Polarni dan, koliko god mi problema uzrokovao sa spavanjem, nešto je najljepše što sam imala prilike doživjeti. Otkako sam prije nekoliko dana s prozora vidjela nebo prošarano vatrenim oblacima, postavila sam si novi zadatak – svaku večer između 22 i 23 sata penjem se na obližnje brdo kako bih uživala u zalasku sunca. Kad kažem zalasku, mislim na onih nekoliko sati kad se sunce djelomično sakrije iza planine, ali ne nestaje u potpunosti. Uskoro će i tijekom cijele večeri obasjavati Narvik svojim zrakama pa imam svega nekoliko dana da uživam u nevjerojatnim bojama koje nastaju na nebu.

DSCN2837Čim se ustanem iz kreveta, uputim se prema prozoru, odmračim ga i provjerim ima li dan potencijala da mi priušti novi hipnotizirajući zalazak sunca. Nije dovoljno da je nebo vedro, a nije dobro ni kad je previše oblačno. Trebam točno pravu mjeru oblaka u blizini sunca kako bi ponovno nastala vatra.

Tijekom dana pratim razvoj situacije, iskazujem brigu ako oblaci potpuno nestanu ili ako potpuno prekriju dio gdje sunce treba zaći iza planine. Lucile smatra da imam ozbiljan problem jer čim se probudim samo čekam večernje sate da se mogu uputiti na brdo i čekati ljubičaste, roze, narančaste i crvene preljeve boja na istočnoj strani neba. Ipak, ne bih rekla da je previše zabrinuta s obzirom da me vjerno prati sa svojim aparatom svake večeri.

Nekoliko puta smo čekali i čekali, no oblake baš kad trebamo nismo našli. U tom slučaju uživamo u pogledu na dio grada i planina koje obasjavaju zadnje zrake sunca. Umjesto vatrenog neba gledamo roze planinske vrhove, roze zgrade i prozore. Kad pokušamo ovjekovječiti koji prizor, na fotografiji izgleda prihvatljivo, ali ni blizu očaravajuće kako je uživo.

DSCN2797
Vrh planine Uspavana kraljica nešto iza 22 sata
DSCN2802
Djelomični zalazak sunca oko 23 sata

Dok je skoro cijeli Narvik roštiljao te hitna služba i policija imala pune ruke posla zbog potoka alkohola, Lucile i ja smo se sinoć ponovno uputile u lov na vatrene oblake. Ovaj put nas je pratila sreća pa smo napokon smo dočekale čaroliju o kojoj danima pričam. Okolne planine su mijenjale rozo-ljubičaste nijanse, a sunčeve zrake su bojale oblake u široku paletu nedočarivih boja.

Iako smo uživale u pogledu, u tom trenu smo shvatile da više nikada nećemo vidjeti auroru borealis. Možda ne baš nikada, ali sigurno ne do kraja projekta u Narviku. No bar smo toliko sretni da smo više mjeseci uživali u polarnoj svjetlosti koju je sad zamijenila nova atrakcija.

DSCN2823 DSCN2828 DSCN2831 DSCN2835Sredinom lipnja imamo u planu popeti se na obližnju planinu visine oko 1.000 metara te dočekati ponoćno sunce. Ne mogu ni zamisliti kakav će osjećaj biti gledati kako u pola noći sunce dođe do polovice neba i ne zalazi nego se ponovno vraća po staroj putanji.

IMG_3341
Oko 1 sat iza ponoći

Dok čekamo ponoćno sunce, 24-satnu svjetlost i nadolazeće avanture, uživamo u novom dnevnom boravku na otvorenome. Nakon preživljenih mračnih mjeseci, desetaka tableta umjesto prirodnog vitamina D i dugovječnog snijega, zaslužili smo još koji sunčani dan.

Mještani nam uporno govore da nije isključen novi snijeg u svibnju, no mi se trudimo ne razmišljati o tome. Više nitko nije psihički spreman na novi val zime pa radije živimo u iluziji da će nas lijepo vrijeme pratiti sve do zadnjih dana boravka u Norveškoj.

IMG_3357
Lagano iznosimo pokućstvo na terasu gdje provodimo sve više vremena

Bosi preko ledene rijeke u potrazi za sobovima

Dan je sve duži, snijega je sve manje, ali temperature ne rastu. S obzirom da je kraj travnja, kad pogledamo kroz prozor kako se sunce šepuri na nebu bez oblačka, a mi moramo obući bunde jer je svega pet stupnjeva, tko ne bi bio zbunjen. Trebalo bi biti bar 20-ak stupnjeva više, ali vraga. Dogovorili smo se da ćemo što manje vremena provoditi na Facebooku jer svako malo netko objavi fotografiju s mora, okružen zelenilom i slično, a oko nas još uvijek zima. No kako sada imamo svjetlosti i sunca napretek, sve više vremena provodimo u izvan kuće i uživamo u nečemu što nećemo naći nazad u svojim zemljama – nevjerojatnoj norveškoj prirodi.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
S obzirom da smo ošamućeni od prelaska rijeke zaboravili ponijeti fotoaparat, jedina slika sobova koju imamo je ova koju je Lucile uspjela napraviti s druge strane obale

Više puta sam spomenula kako me norveški gradovi nisu oduševili, ali zato planine, fjordovi, šume i ostatak prirode ostavljaju bez daha. Kako smo završili skijašku sezonu te se pozdravili sa snijegom, vratili smo se planinarenju, prikupljanju drva, roštiljanju neizbježnih norveških kobasica… što nas je opet doveo do Beisfjorda i, ovaj put, druženja sa sobovima.

Trči za sobovima

Svatko od nas pet EVS-ovaca obožava vrijeme provoditi u prirodi, stoga smo objeručke prihvatili prijedlog šefova oca da mu ponovno pomognemo s prikupljanjem ogrjevnih drva.

Oko devet sati pokucali su nam na vrata Jan Helge i Bjørn Petterson (dva simpatična i ogromna Norvežanina koja nas obožavaju učiti prostotama på norsk) te smo se uputili u Beisfjord.

Pettersoni su nam ubacili bubu u uho kad su nam tijekom vožnje rekli da bismo vrlo lako mogli vidjeti sobove. S obzirom da smo već duže vremena na sjeveru Norveške, bilo je krajnje vrijeme da ih vidimo te smo bili odlučni da nas ništa u tome neće zaustaviti. Bar veći dio ekipe.

Kad smo stigli na planinu, odnosno do dijela šume gdje smo trebali nastaviti sa sječom drva, nekih 200-tinjak metara od nas nalazilo se krdo sobova. Kako nas je dijelila poširoka i hladna rijeka, naši prijatelji drvosječe su nam poručili da ćemo drugi put možda imati više sreće. No nisu oni znali koliko smo mi bili spremni žrtvovati da napokon vidimo sobove.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
David provjerava temperaturu vode
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Tražim gdje je rijeka najuža
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Čim smo položili stopala na snijeg, momentalno su se zaledila

David me pogledao, rekao mi da ne budem pi*** i počeo skidati čizme. Znala sam da ćemo se zalediti i vjerojatno kasnije razboljeti, no odlučila sam ga slijediti. Kad je Bernhard vidjeo kako se nas dvoje spremamo prijeći rijeku, naravno da je i on morao. Dok smo podizali nogavice, Lucile i Zuzana su komentirale kako nisu sigurne jesmo li hrabri ili samo ludi te okinule koju fotografiju ovog odvažnog podviga.

Tih nekoliko sekundi koliko nam je trebalo da prijeđemo rijeku te se ponovno obujemo mislila sam da će mi otpasti obje noge sve do koljena. Možda sam ispustila pokoji vrisak pa se koji sob prestrašio, no na sreću nisu se maknuli s mjesta. Došli smo nadomak krda i svi troje zaključili da se isplatilo. S vremena na vrijeme, kad bi netko od nas krenuo šaputati, pokoji sob bi podignuo glavu, pogledao prema nama te mirno nastavio brstiti. Zadržali su se 10-ak minuta na jednom mjestu i onda trkom pobjegli dalje u šumu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Bernhard i ja hrabro koracamo
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Čeh ko Čeh, gdje će kakva avantura bez njega proći
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Na drugoj strani i svega nekoliko metara od sobova

Sad samo još trebam vidjeti polarnog medvjeda pa sam završila željenu listu.

Povratak na drugu stranu obale bio je još bolniji, no čim smo došli do ostatka ekipe, ubacili smo na kratko noge u vatru i bili smo spremni za rad.

Sobovi su jedina vrsta jelena kod kojih i mužjaci i ženke imaju rogove. Dok mužjacima rogovi otpadaju u zimskom razdoblju, ženke bez svog ponosa ostaju na ljeto. Lov na sobove dozvoljen je na južnijim dijelovima Norveške, dok su u Biesfjordu pripitomljena krda najčešće u vlasništvu Samija (Laponaca).

Dimljeni kit i norveški škampi

Kako smo cijeli dan proveli u šumi, naravno da smo se pripremili za roštiljanje. Iako Norvežani najčešće roštiljaju megapopularne hrenovke koje oni nazivaju pølser, ovaj put smo uz njih na meniju imali i škampe te kita.

Norveški dio naše družine nije mogao vjerovati da nekolicina nas ne voli meso od kita jer je za njih to prava poslastica. Trudili su se reći nam što više recepata kako bismo sljedeći put pripremili pravo jelo samo kako bi nam se svidjelo. Čeh obožava svu hranu, pa se on jedini obradovao što će ovaj put moći probati grilanog kita. Jedina greška mu je bila što je pustio Francuskinju da mu pripremi odrezak pa je zapravo dobio crni komad mesa potpuno krvav iznutra.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Dok se mi grijemo oko vatre i gostimo, Lucile okolo hoda i hvata zanimljive kadrove. Jan Helge reže kitovo meso za roštilj.

Škampi su, s druge strane, bili savršeni. No po čišćenju istih, zezali smo se, odmah se vidjelo tko dolazi iz zemalja koje nemaju pristup moru.

Izgrebanih ruku, s novim radnim rukavicama i s mirisom dima vratili smo se u kasnim popodnevnim satima u kuću, mrtvi umorni od fizičkog rada i nesposobni za bilo kakav napor. Pripremili smo kratki tea party u Bernhardovoj sobi, dogovorili se što više slobodnih dana provesti na sličan način te zarana otišli spavati.

Nakon silnih sati provedenih u uredima i za računalima, dan u prirodi dođe kao savršena nagrada. Također, dobro je za promjenu leći u krevet umoran od fizičkog rada, a ne s glavoboljom od neprestanog gledanja u ekrane.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Dan smo, naravno, završili s kobasicama. Krupni čovjek na lijevoj strani je Bjørn, najsimpatičniji Norvežanin kojeg sam upoznala i jedini sa smislom za humor.

Ne, neću ostati u Norveškoj i ne, nisam sišla s uma

Polako prolazi osmi mjesec mog boravka u Norveškoj, a imam pregaziti još nešto više od dva mjeseca. Odavno se dalo naslutiti kako ću tada prekinuti svaku vezu sa ‘zemljom blagostanja‘, kako ovu skandinavsku državu oslovljava veći dio moje obitelj, poznanika i ostatak Balkana. Mnogi će se zapitati, ili se već pitaju, zašto se pobogu vraćam u Hrvatsku pa je došlo vrijeme da argumentima potkrijepim svoju odluku i dokažem kako nisam sišla s uma.

DSCN2724
NARVIK – Vrh ‘Linken’ s kojega se najbolje spuštati skijama po divljim stazama. Opasno, ali zabavno

Previše puta sam se u životu susrela s citatom: ‘Možda ti imaš više škole od mene, ali ja imam više životnog iskustva‘. Pogotovo učestalo su mi te riječi upućivali otac, majka i djedovi dodajući kako je to životno iskustvo puno važnije od svih mojih knjiga. No sigurna sam da ste se i vi naslušali ovakvih i sličnih izjava. E pa ovaj put sam se pobrinula da svoje riječi mogu potvrditi tim famoznim iskustvom na koje se stariji članovi moje obitelji, ali i drugi poznanici konstantno pozivaju.

Možda ste uočili na naslovnici ovog bloga stoji citat Williama Hazlitta: ‘O putu saznaš više kada jednom njime prođeš nego iz svih opisa i uputa na svijetu‘, pa evo što sam to saznala o Norveškoj, a da nisam pročitala u knjigama.

Zemlja blagostanja, ali ne zadugo

‘Norveška je zemlja blagostanja, sine gledaj da tamo ostaneš’, poručio mi je otac na odlasku. Nije pogriješio, zna on kojeg sam spola, ali su u Bosni svi sinovi (pogotovo ako imaš tu nesreću da si napravio samo kćeri). Nije pogriješio ni u dijelu s blagostanjem u Norveškoj, ali postoji tu kvaka koju nije znao. Ništa čudno, vjerojatni ne bih ni ja nikad saznala da nisam provela ovoliko vremena u obećanoj zemlji.

IMG_1610
BERGEN – Jedan od 300 kišnih dana u godini

Istina, pronaći posao u Norveškoj puno je lakše nego u Hrvatskoj (no svejedno najčešće moraš imati vezu), ili da ne spominjem u BiH. Istina je i da su plaće neusporedivo veće od naših, bilo da si čistač, učitelj ili liječnik ili pravnik. Postotak nezaposlenih trenutno je nešto manji od pet posto, ali brojka konstantno raste zbog čega su Norvežani u velikom strahu.

Prvo sam se nasmijala kad sam čula da strahuju zbog, u odnosu na nas, zanemarivog broja nezaposlenih, no sad mi je sve puno jasnije pa i vama mogu objasniti.

Prije 60-ak godina Norveška je bila siromašna država čije je stanovništvo preživljavalo jedući ribu i krumpir, no krajem Drugog svjetskog rata gospodarstvo se počelo kretati uzlaznom putanjom. Ranih 70-ih godina upala im sejekira u med, ili u ovom slučaju u naftu, zbog čega se danas nalaze u društvu najbogatijih zemalja svijeta. Dakle sreća da pronađu naftu je jedini razlog zbog kojeg na svakom koraku možemo pročitati da se u Norveškoj najbolje živi, radi, obrazuje…

U kratkom vremenu Norvežani su se transformirali u razmažene, ohole i lijene bogataše ponosne na reputaciju koju su stekli zahvaljujući crnom zlatu. E sad da se vratim na onaj strah o rastu nezaposlenih.

Kao što znate, crpilišta nafte ne traju vječno, a Norveška ima zaliha možda za još nekih 50-ak godina. Jug zemlje praktički ovisi jedino o nafti, a kako se crpilišta lagano zatvaraju, ljudi ostaju bez posla. Stariji i realni Norvežani su svjesni svojih radnih navika i nekompetentnih nadolazećih generacija koje uživaju u luksuzu pa priznaju da su u velikom strahu od budućnosti.

Uskoro ćemo ostati bez nafte, a ne volimo raditi. Tko će nas onda spasiti? Problem je što smo se brzo naviknuli na život na visokoj nozi, no što će biti kad ostanemo bez toga? Djecu odgajamo u stilu da su iznad svih i da im ne treba bolje obrazovanje jer su bogati. Sve je to loše, ali malo tko vidi problem, iskreno mi se izjadao profesor s kojim sam radila na foto projektu u jednoj od škola u Narviku.

D59A5815
BALESTRAND – Jesenas prilikom posjeta jugu Norveške (foto: Agata Rorat)

(Ne)radne navike

Spomenula sam radne navike Norvežana, no ima se tu još pokoja riječ dodati.

Uvijek sam se smijala i sprdala s tradicijom spajanja neradnih dana i izmišljenih praznika po BiH i Hrvatskoj, no sad vidim da smo mi još i dobri kako to rade Norvežani. Kad vidite kalendar službenih praznika, ništa čudno, no u praksi svako malo naiđete na ‘duge vikende’ (spajanje srijede ili četvrtka sa subotom i nedjeljom), praznik zbog pojave sunca, zbog prvog, petog, desetog ili zadnjeg dana snijega i slično. A da i ne govorim kako za Božić i Uskrs nitko ništa ne radi desetak ili 15 dana.

Svaki put kad moramo organizirati nekakav event, koordinator našeg projekta nam izlista pet-šest praznika u tom mjesecu koje moramo izbjegavati.

Dosta o neradnim danima, sad ću oplesti po radnima. Norvežani prosječno u tjednu rade 37,5 sati, no opet se ne podudara napisano na papiru i sprovedeno u praksi. Jednog utorka upitala sam jednog od koordinatora iz organizacije je li obavio nešto što sam ga tražila još u četvrtak, a odgovor koji sam dobila bio je: ‘Znaš imam i ja vikend’. Što dalje objašnjavati. Potom nam je otkrio kako želi živjeti i raditi u Njemačkoj, na što smo se Austrijanac i ja opalili smijati. Zašto? Pa ista stvar nam je prošla kroz glavu te smo mu objasnili – nek se drži Norveške jer s takvim radnim navikama nema teorije da opstane u Njemačkoj.

IMG_0246
OSLO – Glavna ulica koja vodi do Kraljeve palače

Kad pričate s Norvežanima o poslu, svi su pod stresom, pod prevelikim pritiskom i u depresiji. Uzmete li u obzir da si godišnje priušte bar dva-tri putovanja, koliko rade i kolike plaće imaju, zapitate se tko je tu lud. No depresivno stanje potpuno razumijem i za to krivim njihov mentalitet. Dovoljno je da kažem kako sam u zadnjih osam mjeseci vidjela dva puta da se netko od srca nasmijao.

Ksenofobni Norvežani

Sad se možda pitate zašto se brinem oko nečega što će se dogoditi za pola desetljeća ili više. Ma nisu ovo jedini razlozi zbog kojih ne želim ostati u Norveškoj. Zadnji i najvažniji razlog su Norvežani.

Neki dan me upitao vlasnik skijališta jesam li pronašla kakvog dečka zbog kojeg bi ostala u njegovoj domovini. Moja reakcija je bila, doduše ishitrena, ali iskrena, ‘nisam, ne daj bože’. Nije mu bilo svejedno kad sam to rekla, ali ne može on shvatiti da bi za mene najveća kazna bila provesti život s nekim kome ne mogu znati kad je sretan, tužan, ljut, jesam li nešto krivo napravila, kad se trebam ili smijem nasmijati i slično.

Čast izuzecima, ali još na takve naišla nisam.

S druge strane, ovdje si i uvijek ćeš biti autsajder. Reći ćete, kao i u svakoj drugoj zemlji, ali ovdje je to još izraženije zbog tog osjećaja više važnosti. Dok ih prati glas tolerantnih ljudi otvorena uma, ustvari su jako ksenofobni i zatvoreni. Sagledavši sve ovo, nas petero volontera odlučilo se vratiti svojim zemljama i tamo okušati sreću. Ljudi se u Narviku, pa i iz naše organizacije, čude jer smo prva generacija od koje baš nitko neće ostati u Norveškoj. Kao da smo im opalili šamar posred lica, no zašto su prijašnje generacije ostajale? Radilo se o Armencima, Ukrajincima, Srbima… mladim ljudima koji su se namučili oko vize i nisu htjeli prokockati šansu za boljim životom.

Možda ćemo promijeniti mišljenje te se jednog dana vratiti. Možda ćemo požaliti što smo napustili obećanu zemlju. Tko će ga znati, no za sad smo sigurni da ne želimo provesti najbolje godine svog života u izoliranoj, hladnoj i distanciranoj Norveškoj.