Iz NA(R)VIKe: U starkama na planinu, jer uzbudljivije je tako

Kad stanovnici Narvika u svom gradu ugledaju sunce, pogotovo u rujnu, vesele se poput Hrvata u državnoj službi kad im šefovi spoje neradni četvrtak s vikendom. Svi su nasmijani i živahni pa se penju ili trče po okolnim planinama i to u vrlo oskudnoj odjeći. Drugačije nije bilo ni s nama, izuzev dijela s oskudnom odjećom.

_DSC0283
Hvala Käbi Suvi na fotografiji 🙂

Svanuo je poprilično topao i vedar dan, što nije čest slučaj u tih 2.000 km od polarnog kruga, stoga nas je šef odlučio odvesti na šetnjicu po obližnjoj planini Fagernesfjellet. Iako je imao na umu da se popnemo na visinu od 670 metara do odmarališta i nekadašnjeg kafića, nadobudnih pet volontera odlučilo se poći na vrh gdje se nalazi radio-odašiljač (popularno zvani ‘linken’). Uz upozorenje da pazimo na zahtjevniji teren, ali i do kad će nas pratiti sunce, Joakim se okrenuo kući i ostavio nas same u osvajanju prve norveške planine visoke 1.003 metra.

David i Bernhard krenuli su ranije pa smo ih izgubili iz vida. Mislila sam, to su Austrijanac i Čeh, oni se penju po planinama i brdima bilo da je dozvoljeno ili zabranjeno. Utrenirani su hodati pod ručnom pa ne moramo ni biti na okupu. Lucile, Käbi i ja kretale smo se nešto sporijim tempom i pravile češće pauze kako bi isključile mogućnost padanja u nesvijest. To se posebno odnosilo na Käbi koja je zamalo ispustila dušu do odmarališta. Što će jadna Estonka, kod njih je najveće brdo koje zovu planinom visoko 200-tinjak metara pa nije navikla.

Dok sam pažljivo birala gdje ću stati kako se ne bih otkotrljala nazad, sjetila sam se prve godine faksa i muka s tjelesnim odgojem. Da bismo dobili potpis, morali smo se po semestru bar šest subota popeti na Sljeme. Ne moram ni spominjati da smo kao brucoši svaki petak bili vanka do sitnih sati pa bih ja praktički iz kluba produžila na planinarenje. U to vrijeme ova akivnost mi nije bila nimalo napeta. Dapače, mrzila sam svaku subotu samo zbog fakultetskih obaveza.

Moram priznati da mi je i ovoga puta u jednom trenu prošlo kroz glavu ‘zašto mi je ovo opet u životu trebalo’, no vrlo brzo sam dobila odgovor. S najviše točke Fagernesfjelleta pogledala sam prema fjordu (Ofotfjorden), zanijemila i nekoliko minuta u tišini divila se svemu ispred i ispod sebe. Mislim da mi u tom trenutku nije bio ravan ni Stipe Božić koliko sam bila ponosna na sebe što stojim tu gdje jesam. Nisam prolupala i znam da nisam osvojila najviši planinski vrh na svijetu, ali sam bila presretna što sam se samovoljno i bez ikakvih problema našla na 1.000 metara nadmorske visine.

_DSC0282
Lucile, Käbi i ja

Kad smo prestali s fotografiranjem i kad nas je popustila euforija, na red je došlo spuštanje, što je za mene bila veća muka jer sam na nogama imala starke. Bez osuđivanja molit ću. U kufer sam mogla staviti svega 23 kg pa mi nije palo na pamet ponijeti gojzerice.

Uz moja dva proklizavanja i jedno dočekivanje na ruke, vrlo brzo smo stigle do prvog odmarališta. Sve tri bez pretjerane kondicije, naravno da više nismo osjećale noge, ruke, leđa i ostatak tijela. Taman kad smo htjele započeti s kukanjem, pored nas su se dvojica starijih Norvežana spremala autom spustiti do centra grada. Samo smo se pogledale i skužile da isto mislimo. Zamolile smo ih da nas povezu uz napomenu da će im Bog platiti. U tom trenutku nije mi ni palo na pamet hoće li nas oteti ili ubiti, samo sam htjela sjesti i što prije dočepati se svog kreveta.

Ispostavilo se da su naši spasitelji dva opuštena i ljubazna čovjeka s pomalo neobičnim poslom – jednom godišnje moraju obići sve radio-odašiljače po Norveškoj i provjeriti njihovu ispravnost. Reklo bi se da imaju 60-ak godina pa se ne bih baš kladila da uživaju u tom poslu pogotovo kad uzmete u obzir da do nekih vrhova moraju cijelim putem pješačiti.

Kad odbijemo ovo ‘varanje’ na kraju, naša planinarska avantura trajala je oko 3 i pol sata, nakon čega smo se bacili pod tuš i zaspali kao bebe već oko 22 sata. Odlično utrošeno vrijeme i trud, no mislim da ću se sljedeći put popeti na Fagernesfjellet kada bude prekriven snijegom, ali žičarom, i spustiti na skijama.

IMG_1461
Planina Fagernesfjellet i ‘linken’ odašiljač
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s