Iz NA(R)VIKe: Izgorjele mi kokice pa došli vatrogasci i policija

Rijetko tko se može pohvaliti da ima privatno kino/teatar za sebe i probranu ekipu. E pa nas četvero volontera u Narviku imamo ključ od Verdens Teatera kojemu svaki četvrtak u 19 sati puštamo filmove za studente, bivše volontere i ostale poznanike. Ovog četvrtka prije prikazivanja filma, posjetitelji su imali priliku družiti se s policajcima i vatrogascima, a sve to zbog mene.

Svega nekoliko minuta bilo je potrebno da se pred teatrom stvore vatrogasci i policajci. Što ti je disciplina. A ja sam ih dočekala s izgorenim kokicama u rukama.

Kao što rekoh, svaki četvrtak navečer rezerviran je za kino, a nas četvero smo domaćini (čitaj pripremamo kolače, palačinke, vafle, kavu, kokice.. za posjetitelje). Sve to financira Narviksenteret, a mi se pritom dobro zabavimo, tako da nam je četvrtak jedan od dražih dana u tjednu. No kako smo dobili ključ, a teatar je skoro uvijek prazan, koristimo ga i za naše potrebe, to jest puštamo filmove za samo nas četvero kad to poželimo.

Vratimo se na zadnju kino-večer. Lucile i David su spremali vafle, a moj zadatak je bio jednostavan – nakon tehničke pripreme (za što sam zadužena svake večeri) trebala sam napraviti kokice. Nikakav problem, reklo bi se. Samo trebaš staviti papirnate vrećice sa zrnima u mikrovalnu, namjestiti na 3 i pol minute i gotov posao. Kako sam ja u međuvremenu pričala s jednim od studenata iz Rumunjske i zezala Lucile kako joj vafli izgledaju kao mutanti, na brzinu sam ubacila vrećicu kokica na obrnutu stranu.

Nakon dvije-tri minute shvatila sam da su počele gorjeti. Brzo sam ih izvadila iz mikrovalne, kad se oko mene se stvori mali (ali stvarno mali) oblak dima. Čak nije ni bilo plamena. Nekoliko sekundi nakon začuli smo užasno iritantan zvuk koji je odzvanjao kuhinjom i cijelim teatrom. Ni ne pomišljajući na alarm, Lucile i ja smo se pitale tko je pustio tu glupu muziku, što je u tom trenutku bilo logično pitanje jer je Bernhard eksperimentirao u sobi do s razglasom i zvučnicima.

Međutim, alarm je cvilio i cvilio, ljudi su se počeli okupljati,a li nitko nije znao kako ga ugasiti. Ja sam sa zapaljenom vrećicom kokica izašla ispred teatra u nadi da će alarm prestati, ali se tad ispred mene pojavilo vatrogasno vozilo u pratnji s dva policijska automobila. S upaljenim rotacijskim svjetlima. U crnu sam zemlju propala jer je nastala takva strka zbog mojih kokica.

Nevjerojatno, ali ovo je aktiviralo alarm zbog čega su nas opkolili policajci i vatrogasci.

Vatrogascima sam lijepo objasnila zašto se upalio alarm i da nitko ili ništa u teatru ne gori. Bili su ljubazni i zamolili me da ubuduće pazim jer ovakva intervencija baš i nije jeftina. Što se tiče policajke koja je tražila obrazloženje, kad sam ju odvela u kuhinju i pokazala joj vrećicu kokica, rekla mi je smireno ‘hajde nemoj to više raditi’ i to je to. Mislila sam da su se pokupili kući, no jedno policijsko auto je bilo parkirano nekoliko metara od teatra sljedećih sat vremena. Možda nam nisu povjerovali u priču ili su mislili da ćemo nastaviti s kokicama.

Buka se smirila, ja sam se jedva prestala crveniti i smijati, pa sam tijekom dvosatnog filma sve goste nudila najboljim kokicama ikada. Mislim da će mom šefu Joakimu srce stati kad čuje što se dogodilo. Ali s druge strane, htio je da poradimo na tome da lokalni ljudi čuju za nas nove volontere u gradu – e pa sad će definitivno svi čuti.

Prvu filmsku večer započeli smo prije tri tjedna hrvatskim filmom (počinjemo filmovima iz naših zemalja pa ćemo ubaciti nekoliko holivudskih blockbustera). Izabrala sam Brešanovu ‘Svećenikovu djecu’ i time dobro šokirala okupljene. Nekolicina uopće nije shvatila kraj ili čak cijeli film, drugi su bili bez teksta jer su očekivali komediju pa ispala tragedija, a ostali su se priklonili izjavi kako je film ‘čudan’. Postigla sam što sam htjela, zabavila okupljene i navela ih na razmišljanje.

Naravno ne trebam ni isticati kako mi je zabranjeno praviti kokice dok god sam na ovom projektu i dok boravim u Narviku. No dobila sam nekoliko zahvala i pohvala. Profesor norveškog mi je čestitao jer sam uspjela unijeti dodatnu živost u filmsku večer, a Oleksi i Hayk su mi zahvalili jer su napokon upoznali nekoga iz vatrogasne i policijske stanice u Narviku.

Sve u svemu, uspješna i jako zanimljiva večer jer promjene su dobre s vremena na vrijeme. Nitko ne voli monotonost. Ali ako se drugi put odlučim zagrijati atmosferu prije filma, potrudit ću se izostaviti dio s paljenjem i rotacijskim svjetlima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Verdens Teater gdje priređujemo filmske večeri.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s