Pohod na sjever Italije: Venecija

Nekako je postala tradicija u mojoj i Aldovoj vezi da svaku Novu godinu dočekamo u drugoj državi. Prvi smo proveli u Skopju, drugu u Sarajevu, no pri odabiru lokacije za 2015. našli smo se pred problemom. Nadam se da se Aldov prijatelj neće naljutiti što njegovo vjenčanje javno nazivam problemom, ali je izabrao datum koji je za nas značio sljedeće – skratiti putovanje i odmah iz busa uskočiti u automobil kako bismo cijeli dan u Zagorju slavili što se on ženi. Znam da je beba bila na putu, ali ne možeš za datum svadbe izabrati 3. siječnja.

Dugo smo se lomili oko toga hoćemo li preživjeti napor ako otputujemo na tjedan dana u Sofiju ili nam je pametnije otići u sjeverne dijelove Italije. Recimo da je razum prevladao pa smo se odlučili za kraću verziju – 3 dana u Veneciji, Veroni i Padovi.

DSCN2366-horz
Pogled sa zvonika na Duždevu palaču i bizantske kupole na bazilici sv. Marka

Drugi (čitaj prvi) put u Veneciji

Prva se na našem putu našla Venecija. Nije mi ovo bio prvi obilazak ‘kraljice Jadrana’, ali moram priznati da sam se osjećala kao da nikad nisam kročila u nekadašnje srce Mletačke republike. Prošlo je, naime, šest godina od mog puta u Veneciju, ali kad nadodam kako se to zbilo na maturalcu, postaje vam sigurno jasno zašto se ničega ne sjećam.

Da stvar bude gora, te 2009. dočekala nas je aqua alta, odnosno najveći dio Venecije bio je prekriven vodom, a kiša je pljuštila kao iz kabla. Činjenica je da smo kao maturanti na tom putovanju 99 posto vremena proveli mamurni ili ‘pod gasom’ pa je ne trebam objašnjavati zašto nisam zapamtila ama baš ni jednu riječ našeg simpatičnog vodiča Sarajlije Šaćka. Ali nas je omelo i sljedeći nemio događaj. Jedna od srednjoškolki pala je u nesvijest, odvezli su je na hitnu, a mi ostali smo satima čekali u autobusu vijesti o njenom zdravstvenom stanju. Eto, baš mi se nikako nije dalo uživati u čarima Venecije ni da sam htjela.

Zato sam šest godina nakon to odlučila izmijeniti.

DSCN2341-horz
Aldo i ja na Trgu sv. Marka; jedna od glavnih turističkih atrakcija – gondole

Nekoliko sati vožnje autobusom i našli smo se nadomak Venecije. No ni ovaj put nije sve išlo glatko. Umjesto da nas taksi čeka na dogovorenom mjestu, ludi Talijan je raspalio svojom brodicom preko kanala nedozvoljenom brzinom pa smo čekali oko 40-ak minuta da se on riješi kontrole. Zanemariv detalj, ali dovoljan da ti pokvari početak dana jer nas temperatura nije baš mazila tog jutra. Jedina distrakcija nam je bila policajka koja je boravila nekoliko metara od nas, čudno pogledala prema strancima, a mi nikako nismo mogli pogoditi je li muško ili žensko. Ja naginjem ka tome da je policajka, no nikad nećemo saznati. A sreća s nama u grupi bio je i jedan osebujni Šibenčanin kojemu smo se smijali tijekom cijelog putovanja. Povelik čovjek oko 50 godina, bavi se, njegovim riječima ‘s financijan’ i sve pare troši na žene i putovanja. Divota ga bilo slušati.

Dočekali smo mi svoj prijevoz, a kad smo nakon 20-ak minuta vožnje kanalom kroz prozor brodice ugledali gondole, djeličak Duždeve palače i crkvu svetog Marka, u istom trenu sam zaboravila na hladnoću, umor i nervozu.

Most uzdaha, Duždeva palača, bazilika svetog Marka, kanal Grande, palača Ca ‘d’Oro ili Ca’ Rezzonico – ne znam što mi je bilo uzbudljivije ili ljepše. No posebno sam se razveselila gondolama. Naime, netom prije polaska u Veneciju gledala sam dokumentarac o tome kako se ova neobična prijevozna sredstva izrađuju pa sam još uvijek bila pod dojmom.

DSCN2357-horzNakon nekoliko sati razgledavanja, fotografiranja i gubljenja po ulicama, odlučili smo svratiti u jedan od restorana i pojesti najpoznatiji talijanski specijalitet – pizzu. Bolje da nismo. Mislim da je to najgora pizza u životu koju sam pojela, ali bar cijena nije bila katastrofalna pa neću puno kvocati. No moram spomenuti kako je konobar uporno odbijao pričati s nama na engleskom iako sam bila uvjerena da nas razumije. Zašto i bi, kad smo u Italiji svi moramo baratati njihovim jezikom. Baš kao što i Talijani progovore hrvatski čim prijeđu granicu.

Bosanski i kineski prijatelji

Druželjubivi i otvoreni kakvi jesmo, na svakom putu upoznamo nove ljude. Tako smo u suvenirnici sreli, ni manje ni više, nego bosansku obitelj koja se preselila u Italiju prije 15-ak godina. Raspričali smo se ‘po naški’ nekih 20-ak minuta, razmijenili kontakte, pozvali jedni druge u goste pa svatko nastavio svojim putem.

Potom smo se odlučili popeti na 99 metara visoki zvonik Campanilo, pri čemu nas nije obeshrabrio više desetaka metara dugačak red jer smo htjeli uživati u pogledu na cijelu Veneciju. Kad ono iza nas zbunjeni i osamljeni Kinez čeka red na ulazak pa ne zna kolika je cijena i može li dobiti kakav popust jer je student.

DSCN2328
Most uzdaha, unatoč mišljenju mnogih da je dobio ime po uzdisanju zaljubljenih, nema nikakve veze s romantikom. Datira iz 17. stoljeća kada se u Duždevoj palači nalazio zatvor. Mnogim zatvorenicima šetnja ovim mostom bila je posljednja prilika da ugledaju vanjski svijet jer je većina njih bila pogubljena. Stoga su uzdisali prilikom zadnje šetnje i osjećaja slobode.

Opet smo upali u priču ovog puta sa simpatičnim Kinezom, rado bih napisala kako se zove, ali sam zaboravila. Kad smo mu pružili tražene informacije, onda smo se prozborili onako o životu. Doznali smo da studira španjolski jezik i da je na godinu dana otišao na razmjenu u Madrid. Uz usputno studiranje, zacrtao je da će proputovati što veći dio Europe pa je tako stigao i u Veneciju. Nije najbolje baratao engleskim, pa smo se tu i tamo poslužili španjolskim (iako ga studira, ne barata Kinez najbolje ni tim jezikom), nogama, i rukama. Bilo je zamorno, ali smo i skratili jedni drugima vrijeme dok smo čekali u redu. Sreli smo ga još par puta i točno je izgledao kao da bi nam se rado pridružio, ali ne bih imala živaca čitav dan provesti s njim.

Kad smo shvatili kako je brzo prošao dan, oboje smo zaključili kako ćemo se sigurno ponovno zateći na Trgu sv. Marka. No sljedeći put ćemo izdvojiti više dana za istraživanje venecijanske lagune. Opalili smo još koju sliku i nevoljko se uputili prema taksiju jer je pred nama bila vožnja do sljedeće destinacije u našem pohodu na sjever Italije – Verone.

DSCN2351-horz
Most Rialto koji je uvijek prenapučen turistima; kanal Grande
Oglasi

2 thoughts on “Pohod na sjever Italije: Venecija

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s