Crno devojčeto u kičastom Skopju

Pred kraj svake godine sjetim se putovanja u Skopje gdje sam s prijateljima i tadašnjim radnim kolegama dočekala 2013. godinu. Što smo sve doživjeli u tih nekoliko dana, nije ni čudno da se još uvijek sjećam skoro svakog detalja. Kratka uvertira prije priče: kolegica Marina rezervirala hostel za nas četvero, kupili karte za vlak i pojavili se na zagrebačkom kolodvoru pola sata prije polaska. Zatim kreće prava avantura.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ispred kamenog mosta na Vardaru (Arheološki muzej iza nas)

S obzirom da se Hrvatske željeznice mogu pohvaliti velikom minutažom kašnjenja, ni naš vlak za Beograd nije stigao na vrijeme. Čekali smo oko sat vremena da nam stigne prijevozno sredstvo da bismo završili u vagonu sa šutljivim, namrgođenim starcem. Nas četvero kao četiri kvočke nismo se zaustavljali s pričom i cerekanjem, a hvala bogu kako ja imam jako prodoran smijeh, starac je cijelim putem šutio i radio facepalm. Samo je u jednom trenutku ustao, otvorio prozor i uhvatio malo svježeg zraka. Nisam si mogla pomoći, scena me užasno podsjećala na onu iz srpske komedije ‘Mrtav, ladan’ zbog čega smo se još više smijali i vjerojatno njega nervirali.

Naš iznimno strpljivi stari suputnik

Prije izlaska iz vagona starac nam je uglađeno i tihim glasom rekao: ‘Bio sam što ste, bit ćete što sam.’ Svaka čast, ja bih se na njegovu mjestu vjerojatno u jednom trenutku posvađala s nama. No dobro, stigosmo mi tako sa zakašnjenjem u Beograd gdje smo trebali presjesti u novi vlak za Skopje.

Najluđa vožnja vlakom ikada

Na kolodvoru vrvi ljudima i već nam je na prvi pogled bilo jasno da u vlaku nema dovoljno mjesta za sve putnike. Shvatili smo i da nam ništa ne znači to što imamo rezervaciju te da bi se vrlo lako moglo dogoditi da stojimo cijelim putem. Što se polovično i dogodilo.

Uspjeli smo uhvatiti dva sjedeća mjesta u kupeu, što je značilo da dvoje mora

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Premoreni na skopskom kolodvoru prepričavali smo doživljaje iz vlaka i umirali od smijeha

stajati u prolazu. Odlučili smo se mijenjati na smjene. Marina i Aldo su prvi imali čast sjediti, dok smo Frane i ja svjedočili čudu neviđenome u ostatku vlaka. Čim smo se počeli kretati, cijeli vagon, ali i nekoliko susjednih, odjekivao je cajkama, smrdio po dimu cigareta i prolivenom pivu. U jednom trenutku sam pomislila da se nalazim u nekom cajkaškom klubu okružena jako sumnjivim tipovima. Frane i ja smo se držali zajedno i molili boga da nam se nitko ne obrati.

Na svakoj stanici na kojoj bi se vlak zaustavio, nastala bi vriska i galama. Još se sjećam rečenice koju su za vrijeme svakog stajanja vikali: ‘Petruš poćeraj ga’. Tko god da je taj Petruš bio, cijelo putovanje smo se tome smijali.

Nakon četiri sata stajanja, bilo smo na izmaku snaga i sva sreća što su se oslobodila dva mjesta u susjednom kupeu pa smo uspjeli sjesti. Pored nas su bila dva ogromna, ćelava lika obučena u crno i točno s lica si im mogao pročitati da nisu baš čisti, no tko te pita, šuti i spavaj.

Naći adresu u Skopju, nemoguća misija

Kako je kolegica Marina rezervirala hostel, oko smještaja se nismo brinuli, sve do trenutka kad smo shvatili da taksist ne može pronaći adresu. Kako nam je objasnio, u Skopju se svako malo mijenjaju imena ulica pa biti taksist i nije baš tako jednostavan posao, baš kao ni turist u potrazi za hostelom.

Prva dva sata nitko se nije usudio skinuti odjeću, nego smo ležali s jaknama i cipelama tek toliko da se odmorimo prije prve šetnje gradom

Nakon nekoliko kruženja gradom i brojnih poziva upućenih svojim kolegama i poznanicima, ljubazni vozač nas je napokon dovezao do odredišta. Kad imaš što i vidjeti. Iza nas automehaničarska radnja u koju nikad ne bih odvezla automobil, a ispred nas odlagalište željeznog opada. Tu negdje sa strane nalazi se mala kuća za koju nismo bili sigurni da je uopće nastanjena. I već smo se mi uzmuvali, što i gdje sad, kad se na balkonu te kuće pojavio sijedi, bradati starac u kućnim papučama, mahnuo rukom i viknuo ‘Ajte vamo’.

Točno kao scena iz nekog niskobudžetnog horora, ali nismo imali izbora pa smo krenuli prema svom ‘hostelu’.

Kako god je naš smještaj izgledao izvana, još gore stanje je bilo unutra. Dočekale su nas ledene sobe, a slušalica iz tuša bila je uronjena u WC školjku – logično, da se ne smrzne. Nakon što smo prozborili koju s vlasnikom, odlučili smo ipak ostati u hostelu, pod uvjetom da nam nabavi grijalice jer se ne želimo probuditi prekriveni injem. Nije mu bilo jasno zašto, ali nevoljko je pristao.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Divim se pogledu s balkona i zamišljam da sam u hotelu s pet zvjezdica

Osim što smo na teži način doznali kako ti adresa u Skopju ništa ne znači, shvatili smo i da Makedonci masovno lažu u oglasima. Pa tako naš hostel ‘u centru grada’ nije centra ni vidio ili je vlasnik rastegnuo taj pojam. Kako smo se osjećali prevarenima, sklopili smo s njim dogovor da će nam poslužiti kao taksi do centra svaki put kad nam treba prijevoz. S obzirom da je cijena bila prava sitnicu, to nam je bio najpametniji potez.

Kip na kipu do postolja za nove kipove

Nakon tuširanja ledenom vodom, krenuli smo do centra kako bismo razgledali Skopje. Imali smo što i vidjeti. Kip na kipu do postolja za novi kip. Gdje god pogledaš dočeka te novi kip. Tih par dana natjecali smo se, tko uspije napraviti fotografiju da u kadru ne uhvati nijedan kip, pobjednik je. Kao što smo i pretpostavili, nitko nije pobijedio.

Prvo smo se čudili, onda je čuđenje prešlo u smijeh i sprdanje pa smo odlučili

Arena ‘Filip II. Makedonski’

doznati što o tom kiču misle mještani. Tek tada smo ostali bez teksta. Skopjanima se jako sviđa izgled njihova grada jer kako kažu ‘bar znaju na što vlasti troše njihov novac’. Čak su na rekli kako nisu zadovoljni jer žele sagraditi novu najstariju crkvu na tvrđavi Kale i srušiti pa ponovno izgraditi stari most preko Vardara, ali im Vlada ne dozvoljava. Bilo je nemoguće objasniti im da crkva koja je srušena u potresu 1963. i ponovno sagrađena 2013. ne može biti najstarija u Makedoniji niti na Balkanu.

No kad uzmete u obzir njihov odnos sa susjednim zemljama (Grci im osporavaju ime države, a Bugari im osporavaju pravo na postojanje kao narod), postane vam jasno zašto ulažu silni novac u izgled grada. Možda ne tako lijepo uređenje, ali bar se trude. Do kud seže taj kompleks manje vrijednosti dokazuje činjenica da su gradili novi most preko Vardara samo kako bi na njega mogli postaviti 20-ak novih kipova.

page
Nije bitno tko si, što si napravio sa svojim životom i ima li to ikakvo značenje za njih, Makedonci će svejedno staviti tvoj kip da ukrase glavni grad. Tako na trgu i jednoj od glavnih ulica možete pronaći kip djeteta, prostitutke, žene koja telefonira, bika, starca, njihovih i tuđih velikana… A kip Aleksandra Velikog na Bukefalu svojom veličinom i masivnošću izaziva strah kod prolaznika.

Pljačka u skopskoj mjenjačnici

Prelaskom na drugu stranu Vardara našli smo se na albanskom dijelu grada gdje smo svaki dan našeg boravka uživali u kavi i nargilama. U jednom od tih nargila barova konobar mi se obratio riječima ‘kafa za crno devojčeto’ zbog čega me ekipa tako zvala do kraja putovanja. No privlačila sam i oštre pogleda ljudi na albanskoj strani. Možda jer se s obrijanom glavom, martama i crnom pokidanom odjećom baš nisam uklopila u okruženje.

U Nargila baru gdje smo isprobali sve okuse koje su imali u ponudi

Kako su cijene jako niske, dali smo si oduška pa smo svaki dan jeli po restoranima, ispijali kavu za kavom, nakupovali brdo suvenira i opet nismo uspjeli potrošiti novac koji smo ponijeli. Dobro to nije bio slučaj s Franom, ali razlog njegovu bankrotu bio je u tome što je zaboravio promijeniti novac, pa su ga u skopskoj mjenjačnici dobro oderali, skoro pa opljačkali, kad je htio eurima kupiti denare. Najbolje naučiš kad te lupi po džepu pa se od tada uvijek sjeti posjetiti mjenjačnicu gdje mu je tečaj povoljniji.

Što se tiče samog dočeka Nove godine, veći dio večeri proveli smo na gradskom trgu. U dobrom elementu i pod gasom, završili smo na makedonskoj televiziji. Novinarka nas je pitala od kuda smo, kako smo došli u Skopje i još pokoju sitnicu, ali naši odgovori baš i nisu bili povezani s upitima. No tih nekoliko sekundi na TV-u bilo je dovoljno da se svima hvalimo kako smo postali glavne zvijezde u Makedoniji.

Uz taktove hrvatskih i makedonskih pjesama, ušli smo u 2014. godinu, proveli još koji sat u jednom od klubova koji nalikuje skladištu pa se uputili trijezniti u tople hostelske sobice.

Sad kad me netko pita za savjet, vrijedi li posjetiti Skopje, svima kažem da obavezno odu baš kao što priželjkujem da se i ja jednog dana ponovno tamo zateknem. Hoću provjeriti koliko su uspjeli nakititi grad od prošlog posjeta.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Glavni skopski trg 30.12.2013.god.
Oglasi

One thought on “Crno devojčeto u kičastom Skopju

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s