Baš kao ‘Prosjaci i sinovi’ samo palačinke umjesto odojka

Ne mogu se ni sjetiti koliko sam godina imala kad sam prvi put napravila palačinke, no sigurno tu slasticu pripremam približno dva desetljeća. Za studentskih dana znalo se zalomiti da u jednoj večeri napravim preko sto komada te nahranim 15-ak prijatelja, no još nikad nisam pravila palačinke na vatri nasred gradske ulice dok je ugodna temperatura ispod nule. Sve do nedavno.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Dok se kava kuha, Branislava, David i ja pečemo prve palačinke na vatri. Davidu smo se cijeli dan smijali jer je izgledao ka trudnica s majicom preko bunde.

Oleksi i Branislava nakon završetka svojih EVS projekata ostali su u Narviku gdje su upisali fakultet stoga im je potreban posao i to što prije. U nastojanju da se zaposle potražili su pomoć u Narvik kommune, no što su umjesto toga dobili – priliku da ispred gradske knjižnice prave palačinke i kavu te ih dijele prolaznicima. Naravno volonterski. Kako im je trebala pomoć, uskočili smo Lucile, David i ja.

Ne biste vjerovali, ali stvarno smo nasred gradske ulice naložili vatru i pravili palačinke. Ovo me podsjetilo na epizodu iz ‘Prosjaka i sinova‘ kad je Matan sa svojom kompanijom u Njemačkoj okrenuo odojak u parku pa zamalo su završili na policiji. No mi nismo privukli ni približno toliko pažnje.

OLYMPUS DIGITAL CAMERACilj tog neobičnog pothvata bio je promovirati Narvik kommune i vanjske aktivnosti u prirodi. Kako smo mi to ispromovirali? Pa ne bih rekla preveć uspješno, no ne našom krivicom. Pogađate, ponovno ću krivnju svaliti na Norvežane.

Skepticizam tijekom pripreme

Čim smo u uredu pronašli sve sastojke, Lucile i meni je pao mrak na oči. Umjesto da same napravimo smjesu za palačinke, oni su nam spremili ‘palačinke iz vrećice’. Ni na što to ne liči, a što se tiče mirisa, neću se ni truditi opisati kakav je. Nevoljko smo mi miješale taj prah s vodom do određen gustoće te se uputile na ulicu gdje su Oleksi i David sastavili postolje za kotao. Tek kad sam ugledala tave nalik gigantskim žlicama shvatila sam na koji ćemo način spremati palačinke.

Obukli smo kričavo zelene majice s motivacijskim porukama za aktivnosti u prirodi i bacili se na posao. Nije nam dugo trebalo da predvidimo kako ćemo sami pojesti sve palačinke jer nikoga neće biti briga što radimo. Nismo puno pogriješili.

Lucile i Oleksi dobili su zadatak da s letcima pokušaju nagovoriti kojeg prolaznika da nam se pridruži. U ponudi smo imali kavu, čaj, palačinke s raznim namazima, sokove i mandarine i to sve potpuno besplatno. Prvih sat vremena skupili smo nekoliko odmahivanja, ignoriranja i izgovora da nemaju vremena.

IMG_2491
Čisto iz zabave moram nabaviti ovakve tave pa ih koristiti u kuhinji jer nije više izazov spremati palačinke u običnim tavama

Situaciju spasili moji ‘prijatelji’ iz škole

Svi smo se pitali kako to nas baš nitko nije upitao zašto stojimo nasred ulice ispred vatre i s tavama u rukama. Stupanj zatvorenosti i nezainteresiranosti Norvežana skoro me dovodi do ludila. Da sam se ja našla na njihovu mjestu, zaustavila bih se i postavila barem desetak pitanja. Ma kakvi, to stanovnike Narvika ni najmanje ne interesira.

Već smo se pomirili s tim da sve ovo radimo zbog vlastitog gušta i da subotu ne provedemo u kući, kad se s drugog kraja ulice začuo dječji glas kako viče ‘Hi Andrea’. Bio je to jedan od učenika u čijem razredu volontiram zadnja dva mjeseca. Da, jedan od onih sedmaša koji misli da je Venezuela u Skandinaviji. Prišao nam je, počastio se svim što smo imali u ponudi i svejedno htio platiti. Valjda dijete nije naviknuto na to da mu netko potpuno besplatno dijeli hranu.

U narednih pola sata stigla su još dvojica mojih školskih prijatelja, čim smo broj usluženih prolaznika povećali na tri. I tako su moji školski prijatelji spasili dan.

Osim Oleksijeva prijatelja iz Rusije, bivše volonterke iz Poljske i jednog bračnog para s djetetom, nitko nam se više nije pridružio, a na ulici smo proveli skoro tri sata i vidjeli desetke prolaznika. Ponovit ću – mrtvi ljudi u mrtvom gradu. Što god da napravimo kako bi unijeli malo živosti u ovaj tmurni Narvik, rezultat je ravan nuli.

No bar smo se mi dobro zabavili, nasmijali i ponijeli kući oko pet kilograma mandarina.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
U jednom trenutku pridružio nam se i Bernhard. Napravio je točno onoliko palačinki koliko je i pojeo. Kako kaže, on je svoje obavio, pa nas je napustio kad je došlo vrijeme pospremanja i čišćenja.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s