Otvorili smo skijašku sezonu u Narviku

Mjesecima smo Bernhard i ja ispitivali Norvežane kad će krenuti skijaška sezona u Narviku. Danima smo brojali pahulje i buljili kroz prozor na Linken ne bili smo ugledali žičaru u pokretu. Istančanih živaca nakon Nove godine više nismo mogli pronaći niti jedan opravdan razlog zašto nitko u ovom gradu ne skija. Dosadili smo više i Bogu i vragu s kvocanjem no onda smo napokon dobili konačan datum otvaranja sezone 15. siječnja. Govorim o alpskom skijanju, jer nordijsko ne smatram skijanjem niti me privlači.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
U vunenim vestama izgledali smo kao polarni medvjedi. Bernhard naravno uvijek jede, ali mislim da će mu se uskoro vafli zgaditi s obzirom koliko ih u jednoj smjeni napravimo.

Zajedno s Lucile prihvatili smo ponudu da vikendom radimo u kafiću na skijalištu, a vlasnik nam je za uzvrat platio godišnje karte, skije i ostalu opremu. Možda na prvu ne zvuči kao dobra ponuda, no sve skupa bi nas koštalo minimalno preko 20.000 kruna po osobi.

Sad kad sam se konačno dočepala skija, ne planiram s njih silaziti sve do kraja svibnja. Istog razmišljanja su mi i kolege Austrijanac i Francuskinja, dok Čeha ni vrag ne bi natjerao na skije. Kaže to mu je dosadan sport. Recimo da mu vjerujemo kako je to jedini razlog. Stoga ovu avanturu proživljavamo samo kao trojac.

Početničke vratolomije

Prije nego što se uhvatim novijih doživljaja i iskustava, vratit ću se dva desetljeća unatrag. Toliko je vremena otprilike prošlo otkako sam po prvi put stala na skije te me otac krenuo podučavati ovom sportu. Sjećam se prvih iznajmljenih pancerica, dugačkih skija s oštrim vrhovima, ali i sreće kad sam prestala rasti pa sam dobila vlastite skije i svu novu opremu.

Nikad neću zaboraviti ni lom desnog koljena i goljenične kosti (jer još uvijek imam podsjetnik u vidu boli svaki put kad se preforsiram), ili dan kad sam se zabila u stariju sestru. Kad sam već savladala sve što se imalo savladati, obožavala sam izvoditi kojekakve vratolomije ili razvijati brzinu koja baš nije poželjna na punoj stazi. Naravno, svaki put bih razgledala okolo gleda li me s kojeg kraja otac jer sam htjela izbjeći jezikovu juhu.

Tako sam se jednom prilikom možda previše zaletjela, nisam očekivala da će se Ivana naglo zaustaviti ispred mene pa nisam imala druge opcije nego se svom brzinom zabiti u nju. Kad sam se probudila iz nesvijesti i kad su se moji roditelji uvjerili da sam dobro, krenuli su izljevi poput ‘više nikad nećeš skijati’, ‘gdje ti je pamet bila’, ‘nekoga ćeš ubiti’ i slično.

Kad sam im prije desetak dana javila da napokon krećem skijati u Narviku, prvo što mi je majka rekla bilo je ‘molim te nemoj voziti kao onda kad si se zabila u sestru’. Nije mi više zanimljivo biti opasnost na stazama, pa nemaju razloga za brigu. No otkrila samo tko je potencijalni (samo)ubojica na Linkenu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Crna staza na Linkenu. Najstrmija i najopasnija, ali i meni najdraža. Vjerojatno ne bi bilo zanimljivo pasti na njoj, jer svatko tko je u tome uspio, jedva se zaustavio.

Du må svinge!

Bernhard iza sebe ima skijaškog iskustva koliko i ja, no Lucile je zadnji put skijala prije deset godina i to samo nekoliko puta. Što je značilo da s njom moramo biti oprezni te je u narednih pet mjeseci podučiti svemu što znamo. Izazov prihvaćen, kako s naše, tako i s njene strane. I već u prvih desetak dana vidimo pomak. Primjerice zadnji put nije pala niti jednom na žičari, a to joj je u početku bila omiljena stvar. Možda je tajna u tome što je prestala ići s Bernhardom na isto sidro.

Dok se mi najčešće spuštamo po crnoj stazi, ona se drži početničke plave gdje je sigurna da se u svakom trenu može zaustaviti – bilo svojevoljno ili prisilno. Moram priznati da me često zabavlja kad ju čekam na pola staze kako bih je naučila zaustavljanju, a umjesto Lucile ugledam veliku snježnu loptu kako se kotrlja prema meni.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Lucile i ja prvog dana na skijanju. Na njoj vidljivi znakovi padova sa žičare i -13 stupnjeva na vrhu Linkena.

No vratimo se sad na potencijalnog (samo)ubojicu. Od trenutka kad smo saznali da nam jedna, nimalo draga, poznanica iz Nizozemske skija, Bernhard i ja postavili smo si cilj da ju kad-tad moramo pronaći na stazi. Radi se o curi koja je u svemu najbolja, nema sporta kojim se ne bavi te misli da razvaljuje, a pojam ‘dvosmjerna komunikacija’ za nju je potpuno nepoznat. Nakon što je prije nekoliko mjeseci pokušala Austrijancu, koji je praktički rođen sa skijama, objasniti kako treba skijati, obećali smo jedno drugome da ćemo je naći i uvaljati u snijeg. To nam je prije dva dana, skoro, pošlo za rukom.

Već iscrpljeni od posla i višesatnog spuštanja, odlučili smo 15-ak minuta prije zatvaranja staza završiti sa skijanjem, no u tom trenu smo na žičari ugledali našu prijateljicu.

Brže-bolje, Bernhard i ja ponovno smo skočili na skije te se uputili za njom. Računali smo, ovo joj je prva godina, tek se uči, nema teorije da bude brža od nas. Računali, pa se preračunali. Svaki put smo je tek sreli na žičari, dok na stazi ni traga ni glasa. Zadnji spust, koljeno mi je alarmiralo da moram stati, baš kao i Bernhardu kuk, smjestili smo se sa strane i uživali u pogledu – Nizozemka po jednoj od strmijih staza u nekakvom poluplugu piči ravno posred staze. Nema teorije da bi ju stigao ni Aksel Lund. Kroz glavu mi je prošla rečenica koju je tog dana jedna majka ponavljala skijajući za svojim petogodišnjim djetetom ‘du må svinge, du må svinge!’ (moraš vijugati), a od smijeha su nam suze krenule. Neka Nizozemka uživa još malo jer ćemo je uskoro nagovoriti da s takvim stilom skijanja obavezno mora s nama na crnu stazu.

Isplatila se sva bol koju smo osjećali u nekoć potrganim dijelovima tijela. Mogli smo preživjeti bez zadnja tri spusta, no onda bismo bili zakinuti za najbolji dio dana. No ne vjerujem da ćemo se više ikada tako forsirati, mi ‘oštećeni ljudi’ kako nas Lucile od milja zove. Navečer smo plakali od bolova, ali i od smijeha dok smo ostatku u plavoj kući demonstrirali kako nam draga prijateljica skija.

Amateri, amateri…

Nisu samo skijaške staze lokacije na kojima uživamo te skupljamo dragocjena iskustva. Rad u kafeteriji puno je zanimljiviji od onoga što smo očekivali. Osim sokova, toplih napitaka i čokoladica, dnevno prodamo na stotine rezanaca, vafla i kobasica. Nakon dva tjedna rada, nijedno od nas više ne može okusiti vafler med brunost (vafli s poznatim norveškim smeđim sirom) ili pølser med brød (hot-dog). Dobro, nitko osim Bernharda koji jede sve živo što mu se nađe na putu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Početak smjene. Pripremanje u tijeku.

Od podne pa nadalje vrijeme nam leti kao ludo jer smo stalno u pokretu, radimo bez prestanka, a ljudi samo naviru na naša vrata. No oko sedam-osam sati ujutro, kad sve pripremimo, praktički nemamo što raditi. U tom slučaju se smjestimo na kat, gledamo kroz prozor prema crnoj stazi i smijemo se svakome tko padne.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Jedno jutro gledali smo trening 13-godišnjaka u veleslalomu te se igrali komentatora.

Osim nas troje volontera, u smjeni bude najčešće i po jedna bračni par iz skijaškog kluba koji na taj način otplaćuje karte, opremu ili trenere za svoju djecu. U većini slučajeva su to jako ljubazni i druželjubivi ljudi. No svaki dan nas posjećuje i 40-godišnjak s posebnim potrebama koji se ponaša kao da je vlasnik kafeterije. Kad nije zadovoljan nečim (što je konstantno), prišulja ti se iza leđa te krene mrmljati, a jedino što razumijemo su riječi ‘amateri, amateri’. Čim Bernhard opere posuđe, on mu uzima iz ruku i ponovno ga stavlja u perilicu. Meni visi nad glavom dok pripremam smjesu za vafle jer nije po njegovoj volji (čitaj: s pola litra ulja), a Lucile izluđuje pogledom svaki put kad joj nešto ispadne.

Ponekad nam zna stati na živac, ali svjesni smo da je to jedina ‘obaveza’ koju u životu ima i da uživa u tome, pa mu pustimo da radi sve što želi, osim naravno naplaćivanja, kuhanja ili pečenja. No, koliko god ponekad bilo teško raditi s njim, puno puta nas i nasmije, a mislim da smo i mi njemu malo dragi mada to ne želi priznati.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s