Island: Riječima neopisivo, slikama nepredočivo (1. dio)

Svaki put kad bi upitala dragog prijatelja Googlea pokoju fotografiju s Islanda, bila sam uvjerena da su slike koje bi mi se pojavile na ekranu fotošopiranje i ušminkane. Nije više bilo smisla pitati se je li plava laguna doista tako plava, jesu li glečeri i u stvarnosti tako nestvarnog izgleda i kakav je osjećaj prošetati ispred Eyjafjallajökulla čija je erupcija prije par godina zadala toliko briga ljudima diljem Europe i svijeta. Kad sam shvatila da uskoro želim pronaći odgovore na ta pitanja, dogovorila sam se sa svojim kolegama Davidom, Lucile i Bernhardom te smo se zajedno uputili na nezaboravnu petodnevnu avanturu po otoku leda i vatre.

Teško da ću uspjeti riječima opisati ili slikama predočiti svu ljepotu koja me dočekala na Islandu, ali dat ću sve od sebe. Pa krenimo od početka.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Na aerodromu Keflavik odrađujemo zadnje pripreme – gdje se prvo uputiti, ostaviti Reykjavik za zadnji dan, kojim cestama je ilegalno voziti i slično

Planiranje, informiranje i spavanje na aerodromu

Negdje u prosincu pala je odluka da idemo na Island sredinom veljače. Od tada nismo prestajali s dogovorima, planovima, prikupljanjima informacija, štednjom novca i drugim sitnicama. Znali smo da smo malo ograničeni s vremenom, ali i rutom obilaska otoka zbog velike količine leda i neprohodnosti prometnica u ovo doba godine. Kad smo sve stavili na papir, odlučili smo se za pet dana putovanja, češki automobil, otvoreni vaučer za omladinske hostele diljem islandske obale, a zadnji dan rezervirali smo za Reykjavik.

Nakon iščitavanja desetaka putopisa i članaka o putovanjima po Islandu, negdje smo svi četvero naletjeli na informaciju da moramo voziti lijevom stranom. Zaleđene ceste, jednosmjerni mostovi, i lijeva strana – moram priznati da smo se malo zabrinuli kako će to izgledati. Ipak tješili smo se, Čeh i Bosanka za volanom češkog automobila. Ne može ništa poći po zlu. No ispostavilo se da je taj netko dobro zaludio kad je napisao takvu dezinformaciju. Leda, jednosmjernih mostova, oluje i slijepih uzbrdica bilo je na pretek, ali bar se nismo mučili s lijevom stranom.

Nakon par mjeseci iščekivanja i odrađenog seminara u Oslu, našli smo se na aerodromu Gardermoen gdje smo prespavali noć prije leta. Bernhard i ja smo zaradili užasnu kostobolju i jedva oka sklopili, dok su David i Lucile uspjeli i lijepo sanjati. Malo smo ih mrzili ujutro, ali tješili smo se, bar će netko biti priseban kad sletimo u Reykjavik pa nećemo lutati.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Na mjestu navigatora i vozača izmjenjivali smo se David i ja. Jedino kad bi nam se javila želja za strahom i neizvjesnošću na kratko bismo pustili Bernharda da vozi. No čim bismo vidjeli led na cesti (99 posto puta) objasnili bismo mu da planiramo vidjeti i ostatak Islanda pa bi volan opet preuzeo netko od nas dvoje

Ovi su iz Narvika, njima treba sunca

Nešto manje od tri sata leta, uštimavanje satova na drugu vremensku zonu, zadnji pogledi na karte, pravila i upute o vožnji islandskim ulicama i našli smo se ispred naše limuzine. Nakon mjeseci tame na sjeveru Norveške, vrijeme nas je odlučilo pomaziti pa smo prvi dan uživali u suncu. Posebno mi drago zbog Lucile jer jadna jedina nije nigdje putovala niti vidjela dnevne svjetlosti ove zime. Nek se dijete veseli.

Uskočili smo u Škodu (pritom naučili

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Diljem cijelog Islanda susretali smo stijene poslagane tako da nalikuju na grupu ljudi

Austrijanca i Francuskinju kako se pravilno izgovara naziv tog automobila), uhvatili na radiju neki od islandskih kanala, komentirali kako smo sretni što učimo norveški umjesto čudnog jezika koji dopire iz zvučnika, i krenuli na put. Prva destinacija koju smo htjeli posjetiti bila je Plava laguna, no i prije prvog skretanja s puta bili smo fascinirani viđenim.

Iznad nas nebo nestvarno plave boje bez oblačka, a oko nas same magmatske stijene i planine vulkanskog podrijetla. U prvim trenucima nitko od nas nije bio svjestan gdje se nalazimo ni u što gledamo.

Plava laguna, planinarenje i sunčanje

Dok kod nas otpadne vode stavljaju našu budućnost pod veliki upitnik, na Islandu su ljudi bili puno pametniji pa su otpadnu vodu geotermalne elektrane Svartsengi pretvorili u toplice svjetskog glasa – Plavu lagunu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Fantastična četvorka u Plavoj laguni

Iz elektrane se ispušta voda bogata morskom solju, sumporom, bijelim silicijem, morskom solju i modrozelenim algama. Upravo zbog navedenih sastojaka voda u bazenima i oko njih ima izrazito plavu boju te je okružena bijelim naslagama po eruptivnim stijenama. Temperatura vode u Plavoj laguni je otprilike 40 ° C i jako je ljekovita, stoga nije čudno da je jedno od najposjećenijih mjesta na Islandu.

Sad kad sam lijepo školski objasnila što je to Plava laguna mogu se prebaciti na ono važnije – naš osjećaj i ponašanje kad smo se pojavili ispred bazena. Lucile je jedva dočekala da stavi sunčane naočale pa je okolo hodala kao prava dama, ja sam se sunčala i meditirala, a David i Bernhard su pokušavali napraviti što bolje fotografije. Nevjerni Austrijanac je uporno tvrdio da voda nije prirodno topla, nego da Islanđani to kriomice zagrijavaju pa turistima prodaju priču. Ali je svejedno bio oduševljen okruženjem.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Modrozelene alge su zaslužne za nevjerojatne boju vode, a bijeli sumpor za naslage po stijenama koje su nalik snijegu

Sjeli smo ponovno u auto, raspalili ‘Bad Boys’ od dobrog starog Marleya, i demonstrirali civiliziranim zapadnjacima na zadnjem sjedištu kako se to vozi u Bosni i Češkoj. Jedna ruka na volanu, druga naslonjena na otvoreni prozor i pokoji stisak na sirenu. Vozili smo, pjevali, smijali se, fotografirali i uživali u vremenu. Nismo znali koliko će dugo potrajati sunčani trenuci pa smo se trudili što više vremena provesti vani i diviti se prirodi. Na svakih nekoliko metara pred očima nam se pojavio drugačiji i poseban krajolik. A kad smo počeli osjećati čudno neugodan miris, znali smo da smo u blizini još jedne islandske atrakcije Namafjall Hverir – geotermalnim bazenima ispunjenima kipućim blatom.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Bernhard i ja se penjemo do izvora pare na mjestu gdje ocjenjuju i knjiže kakvoću vode

Stigli smo do prvog mjesta koje je nemoguće dočarati fotografijama. U srcu Hverira počeli smo osjećati intenzivan miris sumpora koji nas nije napustio do kraja putovanja. Od pare jedva smo razaznavali gdje se tko nalazi, koga slikamo i s kim pričamo. Okruženi kipućim blatom divili smo se toplo-hladnom spoju kojim Island obiluje.

gejzir i sulfatne (4) gejzir i sulfatne (3) gejzir i sulfatne (2)Kad smo se popeli na jedan od vrhova koji nas je okruživao pred nama se našlo ogromno jezero potpuno prekriveno ledom i snijegom. Tu sam se još jednom uvjerila kako je David uistinu pravi Čeh. Baš kako njegovi sunarodnjaci redovito zapadaju u nevolje tijekom ljetovanja po našoj obali, i on stalno izaziva sudbinu.

Nakon što smo prošli dio s ledom, na vrhu uzbrdice pojavilo se blato oker boje po kojemu je bilo skoro nemoguće hodati. Više je to nalikovalo na unazadno klizanje uz pokoji korak unaprijed. No nema šanse da bi to spriječilo Čeha da se popne još desetak metara više i pritom riskira svoj život. Al neka mu bude, imao je isti pogled kao i mi samo što je bio malo više od nas.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ispred zaleđenog jezera tek nekoliko stotinjaka metara og Hverira. Bernhard me prozvao ‘Dark Lord of the Sith’ zbog blijedog lica i crne jakne. Nakon kćeri Marilyna Mansona, žrtve droge i profesora Snapea, samo je bilo pitanje trenutka kad će osmisliti novi nadimak.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Nismo mogli odoljeti a da ne zaplešemo isti ples kojim smo nekoliko dana prije sramotili volontersku grupu na najprometnijoj ulici u Oslu. David nas je snimao i umirao od smijeha, dok se Lucile sramila i čekala u automobilu

Nakon naslikavanja, zasićenosti opojnim sumpornim mirisom i plesanja, ugledalo smo putokaz prema crkvi Krysuvikurkirkja. Kako je to Bernhard filozofski objasnio, po crkvama najbolje vidiš kakvi su gdje običaji i kultura pa smo se odlučili uvjeriti u isto. Skrenuli smo s glavne ceste, vozili po debelom ledu, malo autom zaplesali, da bismo ugledali prazno brdo s dva groba i nekadašnjim temeljima nekadašnje crkve. Dobro su nas nasanjkali, ali ništa nismo izgubili. Štoviše, dobro smo se

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Jedna od mnoštva planina vulkanskog podrijetla

nasmijali i uživali u pogledu na obalu i vulkanske planine.

Sunce je lagano zalazilo, prevalili smo dosta puta za jedan da pa smo potražili smještaj u omladinskom hostelu u Selfossu. Nismo mislili da ćemo ikad više proći tim gradićem, no zahvaljujući Bernhardu morali smo se još jednom vratiti, no o tome nešto kasnije.

Iscrpljeni i napola uspavani jedva smo dočekali istuširati se, no onda smo shvatili da voda po cijelom Islandu ima okus i miris po sumporu i vulkanskim stijenama. Pitka je i zdrava, ni nismo uspjeli isprati zaudaranje koje smo zaradili u Hveriru.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Jedan od usputnih prizora

Vodopad(ov)i, vulkani i crna plaža

Drugog dana boravka na Islandu shvatili koliko je na ovom otoku vremenska prognoza nepotrebna i neprecizna. Što je sasvim logično kad uzmete u obzir da se vrijeme mijenja svakih stotinjak metara. Od sunca i vedrog neba do snježne oluje dijelilo nas je ponekad manje od dvije minute vožnje, no nismo dozvolili da nas oštra zima spriječi u bilo čemu.

Tako smo stigli do vodopada Seljalandsfoss gdje smo zamalo svi zajedno izgubili živu glavu. Osim što je puhao orkanski vjetar i pljuštila kiša, dodatno nas je smočila silovita voda Seljalandsfoss. Čim smo se približili vodopadu već smo prestali osjećati ruke, noge i ostale dijelove tijela. Ispred nas se nalazio pocakljeni led debljine 30-ak centimetara te je pokrivao sve stijene i stube koje smo trebali prijeći ako smo htjeli vidjeti pećinu i što više se približiti tom prekrasnom čudu prirode.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Vjetar je puhao tako snažno da je nosio vodu iz manjih vodopada uvis ili ustranu

Nikakav problem za mene i Davida. Mic po mic, jednom pala ja, jednom on, ali bez većih posljedica uspješno smo se popeli do odredišta. Kako Lucile i Bernharda nismo vidjeli zadnjih pola sata, zaključili smo da su shvatili da je preopasno te se otišli grijati u auto. Baš u trenu kad smo nas dvoje odlučili krenuti nazad, vidjeli smo naše kolege s pratnjom. Nešto smješnije u životu nisam vidjela. Bernhard je pod rukama imao dvije žene, Lucile također, te su ih vodile po ledu kao 90-godišnjake.

Bilo je tu proklizivanja, padanja, skakanja po pomoćnicima, grabljenja i trganja ekstremiteta, baš kao i na putu nazad. Svakako je bio prelijep osjećaj naći se ispred Seljalandsfossa, a dan su nam još uljepšali ovi dvoje svojom nespretnošću. Cure i žene koje su im pomagale bile su iz Québeca, ali Lucile ih nije najbolje razumjela. Možda zbog ošamućenosti ili proživljenog stresa, ili su oni u Kanadi uspjeli toliko izmijeniti francuski jezik da ih rođeni Francuzi ne razumiju. Bilo kako bilo, jednu stvar imajte na pameti – šiljci glavu čuvaju i obavezno ih ponesite sa sobom. Naši su bili u prtljažniku auta i bog dragi zna zašto ih nismo stavili na obuću. No naučili smo lekciju, na teži način, ali ipak jesmo.

vodopd (1)
David se uspješno kreće po ledu
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Seljalandsfoss
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Razlog zašto Bernhard nije na ovoj slici je taj što se nije usudio mrdnuti s mjesta bez svojih pomoćnica sa šiljcima

Kad nam se napokon odledila krv u žilama te smo počeli upravljati svojim ekstremitetima, nastavili smo put prema Viku gdje nas je dozivala crna plaža. S obzirom da na cijelom Islandu živi oko 300 tisuća stanovnika, od čega skoro polovica nastanjuje Reykjavik, po otoku se nalaze ‘gradovi’ koje čini tek nekoliko kućica, jedna crkva, jedna trgovina i ponekad benzinska crpka.

Ako s te strane gledate, onda je Vik jedan od većih gradova Islanda. Stigli smo na crnu plažu, mokri izmoreni i bez energije, no kad smo ugledali višemetarske valove kako udaraju litice i stijene ostali smo bez daha.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

crna plaza (1)Bili smo presretni kad smo shvatili da se najsjevernija točka koju ćemo uspjeti doseći pomjerila nekoliko stotina kilometara dalje od Vika. Iako smo provjerili stanje na cestama te dobili informaciju da je sve zaleđeno, uputili smo se sve do Höfna. Nikad mi teže nije bilo upravljati automobilom, ali se isplatilo. U jednom trenutku smo potpuno izgubili pregled na cestu ili bilo što drugo. Vjetar puše, naleti snijega i kiše, uski mostovi za koje trebamo imati pregleda da bi procijenili tko ima prednost ili smo u gabuli… No onda se ispred nas pojavio Eyjafjallajökull. Baš kao naručeno, raščistio nam se pogleda na vulkan koji je prije pet godina napravio ogromnu zbrku u europskom zračnom prostoru. Kako su to mnogi opisivali, broj zatvorenih zračnih luka bio je najveći još od Drugog svjetskog rata.

E kako je to bio veliki događaj koji se ticao cijelog svijeta, tako su reporteri i novinari pokušali izgovoriti naziv vulkana na vijestima, u prilozima i slično. Koje je to lomljenje jezika bilo. No sreća Amerikanci uvijek najpametniji i najdomišljatiji prozvali su ga E15 (E plus 15 ostalih slova u imenu koje ne mogu izgovoriti).

eyjafjallajokull
Eyjafjallajökull

Previše sam toga vidjela što ne želim izostaviti, a znam koliko je teško skrolati pa ću ovdje napraviti pauzu. U drugom tekstu ću nastaviti s glečerskom lagunom Jökulsárlón, po meni najboljim dijelom Islanda glečerom Vatnajökull, gejzirima, Gulfossom, izvlačenjem Kineza sa stranputice te s još pokojom zanimljivom pričom i slikom.

 

 

Oglasi

2 thoughts on “Island: Riječima neopisivo, slikama nepredočivo (1. dio)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s